Kako se promijenila kupovina za bebu

Prije 16 godina suprug i ja prvi smo put iščekivali rođenje djeteta. Kao i svaka trudnica, provela sam popriličnu količinu vremena istražujući kolica, autosjedalice, krevetiće, stoliće za presvlačenje… Puno je toga bilo na tržištu i teško se bilo odlučiti, a savjeti iz okoline samo su se gomilali. Prije 5 godina ponovno smo postali roditelji i nekako je ta kupovina prošla puno bezbolnije, znali smo što nam stvarno treba, a dio opreme smo dobili i od prijatelja.

I onda ovih dana u uredu slušam razgovore mladih trudnica i novopečenih majki. Razgovaraju o kućnim CTG uređajima, pametnim čarapicama za praćenje sna, Wi-Fi sterilizatorima i aparatima koji sami miksaju kašice. Sjedim, slušam ih kako opušteno barataju tim izrazima i mislim si, pa nisam baš tako stara, gdje sam točno prespavala ovu tehnološku revoluciju u pelenama?

Tehnološki park umjesto pamučnih bodića

Znatiželjna kakva jesam, upitala sam sveznajući Google što točno nudi ta nova industrija. Nemalo sam se iznenadila. Osnovna oprema za bebu više nisu samo kolica, krevetić i pamučni bodići. Danas ti za ulazak u roditeljstvo treba tehnološki park, a kad kao ekonomist podvučem crtu pod sve te „spasonosne“ spravice, računica brzo preskoči cifru od 1.000 eura.

No, prava cijena tih spravica nije izražena u eurima. Ona se plaća u neprekidnom nemiru i grižnji savjesti.

Razgovarajući s majkama i čitajući njihova iskustva po forumima i Facebook grupama, shvatila sam koliko nas je lako izbaciti iz ravnoteže u tom osjetljivom razdoblju. Tržište dječje opreme jako dobro zna gdje smo najranjiviji. Ne prodaju nam oni samo lakšu svakodnevicu, oni nam prodaju osjećaj sigurnosti koji zapravo nema garancije.

Kad senzor zamijeni instinkt

Nekada je majka držala bebu na prsima i osluškivala njezin dah. Danas kupuje pametni senzor od 300 eura koji se spaja na mobitel i obećava da će javiti ako bebi malo odstupi puls. I što dobije zauzvrat? Umjesto da ulovi pola sata sna dok beba spava, ona u tri ujutro u mraku sobe gleda u mobitel i čeka hoće li aplikacija izbaciti neko upozorenje. Nekada se beba nosila na rukama i ljuljala na prsima dok ne zaspi. Danas kupujemo pametne električne fotelje od 400 eura koje simuliraju pokrete roditelja jer nas uvjeravaju da nemamo vremena. Za slušanje otkucaja bebinog srca kupujemo kućne dopplere, pa proživljavamo napade panike svaki put kad se beba pomakne i uređaj na sekundu izgubi signal. Kupujemo vage jer ne možemo dočekati patronažnu sestru, pa bebu mjerimo tri puta dnevno i izluđujemo i sebe i nju zbog 20 grama razlike. Miješamo kašice u aparatima od 200 eura jer nas je strah skuhati mrkvu u običnom lončiću i zgnječiti je vilicom, da slučajno ne bismo zakinule vlastito dijete. A onda te iste aparate spakiramo na vrh ormara jer shvatimo da pola sata ribamo pet plastičnih dijelova nečega što nam uopće nije trebalo.

Nevidljiva rata straha

I tu dolazimo do najtužnije rečenice koju sam pročitala u grupama, rečenice koja ogoljuje cijelu ovu priču: „Svi su to imali na popisu, bilo me sram da moja beba to nema i da netko pomisli kako štedim na vlastitom djetetu.“

To je ta prva, nevidljiva rata pretplate na roditeljstvo. Nekada smo kupovali stvari koje su imale jasnu svrhu. Danas kupujemo tehnološke gadgete kako bismo umirili vlastitu nesigurnost. Industrija nam je uspjela usaditi ideju da nismo napravili sve što smo mogli ako iza našeg majčinskog osjećaja ne stoji senzor, aplikacija i jak Wi-Fi signal.

Instinkt nasuprot aplikaciji

Bake su nas podigle uz pamučnu pelenu pod obrazom, toplinu vlastitog tijela i jednostavno osluškivanje bebinog daha u tišini sobe. Oslanjale su se na vlastiti instinkt i dodir, dvije stvari koje su potpuno besplatne.

Danas nas uvjeravaju da je ta tišina rizična ako je ne verificira aplikacija i da je oslanjanje na vlastiti osjećaj neodgovorno ako ga ne potkrepljuje digitalni grafikon. Tržište nam je jednostavno naplatilo naš vlastiti strah. Umjesto da vjerujemo sebi, lakše nam je kupiti spravicu i pretvarati se da imamo sve pod kontrolom. Nekoć se beba čekala s ljubavlju i osnovnim potrepštinama, a danas s digitalnom infrastrukturom i osjećajem da već u startu kasnimo.

Zamka bez dna

I tu zapravo leži najveća zamka jer kad jednom pristanemo na logiku da se briga o djetetu mjeri količinom kupljene tehnologije, otvorili smo vrata bez dna. A odrastanje, i svi njegovi stvarni, ali i skriveni troškovi, tek je počelo.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: fotomontaža Pozitivno.hr AI