Što je zapravo starost?

Što je starost i tko je zapravo star?

Je li starost broj zapisan u osobnoj iskaznici? Stanje naših kostiju, mišića, srca i mozga? Trenutak kada više ne možemo ono što smo nekada mogli?

Ili počinjemo starjeti onda kada prestanemo očekivati nešto od sutrašnjeg dana?

Medicina pritom povlači važnu granicu koju u svakodnevnom životu često zaboravljamo: jedno je fiziološko starenje, a nešto sasvim drugo bolest. Starost sama po sebi nije dijagnoza.

Je li svaka promjena koja dolazi s godinama bolest? Nije. A jednako je pogrešno svaku ozbiljnu bolest otpisati riječima: „Ma, to vam je od godina.“

Ne postoji trenutak u kojem se čovjek preko noći pretvori u „starca“. Kronološka dob samo govori koliko je vremena prošlo od rođenja. Biološka, funkcionalna, psihološka i socijalna dob mogu izgledati sasvim drukčije.

To vrlo dobro potvrđuje i WHO: ne postoji „tipična starija osoba“. Neki osamdesetogodišnjaci imaju fizičke i mentalne sposobnosti usporedive s mnogo mlađim ljudima, dok drugi iste dobi trebaju pomoć pri najosnovnijim aktivnostima. Zato WHO zdravo starenje ne definira kao odsutnost svih bolesti, nego kao očuvanje funkcionalne sposobnosti koja čovjeku omogućuje da radi ono što mu je važno.

I kako se često kaže: „Nije presudno koliko godina čovjek ima, nego koliko života još ima u svojim godinama.“

Što je fiziologija starenja?

Starenjem se organizam mijenja čak i kada čovjek nije bolestan. Smanjuje se mišićna masa i snaga, kosti postupno gube gustoću, koža postaje tanja i manje elastična, osjeti mogu oslabjeti, reakcije su nešto sporije, a organizmu treba više vremena za oporavak nakon napora ili bolesti.

Mijenja se i mozak. Možemo sporije prizvati nečije ime ili novu informaciju, ali istodobno ostaju golema skladišta znanja, iskustva i naučenih vještina. Zato povremeno zaboraviti gdje smo ostavili ključeve nije isto što i zaboraviti čemu ključevi služe.

Tu je granica između fiziologije i patologije vrlo važna.

A što više nije „normalna starost“?

Demencija nije normalan dio starenja. Nisu to ni nagla dezorijentacija, velike promjene osobnosti, delirij, naglo propadanje sposobnosti hoda, neobjašnjiv veliki gubitak težine, ponavljani padovi ili nemogućnost obavljanja svakodnevnih poslova koje je osoba donedavno mogla obavljati.

Drugim riječima: godine povećavaju rizik za mnoge bolesti, ali godine nisu dijagnoza.

Jer, rečenica „Što hoćete, ima 85 godina“ može biti vrlo opasna ako se iza nje previdi bolest koja se mogla liječiti ili barem ublažiti.

Kada zapravo počinje starost?

Administracija voli brojke: 60, 65, 70 godina. WHO u nekim svojim programskim okvirima govori o starijim osobama od 60 godina nadalje.

Ali čovjek ne funkcionira administrativno.

Netko sa 67 radi, putuje, zaljubljuje se, trenira i planira sljedećih deset godina. Netko sa 55 zbog bolesti može biti funkcionalno mnogo stariji.

Zato postoji i pojam subjektivne dobi: koliko se starima sami osjećamo. I zanimljivo, osjećati se mlađim od svoje kronološke dobi samo po sebi nije poricanje stvarnosti; kod sredovječnih i starijih ljudi to je vrlo česta pojava i istraživanja ga povezuju s različitim pokazateljima dobrobiti.

Dakle, žena od 70 koja kaže „Ja se osjećam kao da imam 50“ ne mora živjeti u iluziji.

Problem nastaje ako kaže: „Imam 20 i mogu sve što sam mogla tada“, a tijelo joj vrlo jasno govori drukčije.

Kako zdravo prihvatiti starenje?

Odgovor na ovo pitanje treba biti baš u riječi „prihvatiti“.

Prihvatiti starenje ne znači predati se.

Ne znači prestati vježbati, uređivati se, zaljubljivati, raditi, plesati, putovati, učiti ili imati seksualni život.

Naprotiv.

Prihvatiti starost znači prilagoditi život tijelu koje se promijenilo, a ne odustati od života zato što se tijelo promijenilo.

Čovjek može priznati: više ne mogu trčati kao sa 30. Ali može hodati, plivati, vježbati, plesati. Možda mu treba slušni aparat: stavi ga. Trebaju naočale: nosi ih. Treba rukohvat u kupaonici: postavi ga.

Pomagalo nije kapitulacija pred starošću. Ono je način da joj se ne predaš. Međutim, mnogi od nas izbjegavaju koristiti pomagala jer misle da su ona znak da su se predali.

A tko najteže prihvaća da više nije mlad, odnosno, što je čovjeku tijekom života predstavljala mladost?

Starenje teže mogu podnositi ljudi kojima je identitet snažno počivao na onome što godine počinju mijenjati: fizičkom izgledu, seksualnoj privlačnosti, snazi, sportskim sposobnostima, profesionalnom statusu ili društvenoj moći.

Žene su posebno izložene kulturnom pritisku da moraju izgledati mladoliko, dok muškarci mogu snažno doživjeti gubitak fizičke snage, profesionalnog autoriteta ili seksualne moći. Ali to nisu biološka pravila nego velikim dijelom društvena očekivanja.

I tu dolazimo do ageizma.

WHO ga definira kao stereotipe, predrasude i diskriminaciju prema sebi ili drugima na temelju dobi. Posebno je zanimljiv internalizirani ageizam: cijelog života slušamo da su stari ljudi nemoćni, dosadni, neprivlačni i nesposobni, a onda jednog dana sami dođemo u tu dob i počnemo iste predrasude primjenjivati na sebe. WHO upozorava upravo na takvo samoograničavajuće ponašanje. Čovjek tada može početi sam sebe činiti nevidljivim.

Prestane ići među ljude. „Što ću ja tamo, tamo su mladi.“ Prestane kupovati lijepu odjeću. „Kome se ja više uređujem?“ Prestane nešto novo učiti. „Kasno je za mene.“ Prestane planirati.

A upravo je to možda jedna od najtužnijih pobjeda starosti: ne kada nam tijelo kaže da nešto više ne možemo, nego kada sami sebi zabranimo ono što još uvijek možemo.

Privilegija, a ne kazna

Možda zdravo starjeti ne znači očajnički pokušavati ostati mlad. Možda znači imati dovoljno samopouzdanja da više ne moraš biti mlad.

Jer alternativa starenju nije vječna mladost.

Alternativa starenju je: ne doživjeti starost.

A kada se tako postavi pitanje, poneka bora, sijeda vlas, sporiji korak i još jedna svjećica na torti odjednom više ne izgledaju kao kazna. Izgledaju kao privilegija.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: fotomontaža Pozitivno.hr AI Chatgpt