Dobrodošli u lutriju zvanu upisi u vrtić

Kad u Hrvatskoj odlučite imati dijete, država vam uz osmijeh poruči da su djeca naša budućnost i da je demografija prioritet. A onda dijete navrši godinu dana, vama završi rodiljni dopust i shvatite da ste se besplatno pretplatili na igru preživljavanja zvanu upisi u dječji vrtić.

Ja sam rodila u travnju. Srećom, živimo u kvartu s pretežno starijom populacijom, pa je situacija trebala biti povoljnija nego kod većine. No kako sam iz prvog iskustva znala "kako to ide", u svibnju sam - dakle s mjesec dana starim djetetom - predala prijavu za upis. Naravno, dijete je završilo ispod crte, službeno neupisano, ali barem sam time zadržala pravo da se krajem godine javim vrtiću i raspitam se hoće li biti slobodnih mjesta u proljeće.

Šok je stigao krajem lipnja, kad me nazvao vrtić i priopćio da će dijete ipak biti upisano te da se javim mjesec dana prije rođendana. Ne mogu opisati pogled kojim sam gledala u mobitel dok sam slušala tu informaciju.

Da se ogradim: Hrvatska nije samo Zagreb, ali o zagrebačkim vrtićima govorim iz vlastitog iskustva, pa se ova računica primarno odnosi na njih.

Kad se rodite u „krivom" mjesecu

Priča obično počinje time da ste dijete rodili u "krivom" mjesecu. Ako je rođeno, primjerice, u listopadu, u gradski vrtić može krenuti tek iduće godine u rujnu, i to uz tonu sreće, pod uvjetom da živite u nekom od "starijih" kvartova s malo djece. Ako pak živite u novijem obiteljskom kvartu punom mladih obitelji ili jednostavno niste "pogodili" lokaciju pa vam nedostaje bodova, vaša je roditeljska karijera upravo preusmjerena u privatni sektor. Onaj u kojem se troškovi plaćaju kao da dijete upisujete na Oxford.

Kad gradskog vrtića nema, matematika privatnog sektora

Agonija pritom ne završava uvijek s prvom jeseni. Neki "sretnici" dijete uspiju u gradski vrtić ugurati tek s tri ili četiri godine. A matematika je nemilosrdna: ako dijete ostane ispod crte za gradski vrtić (gdje participacija iznosi do 80 eura mjesečno), ulazite u ligu privatnih vrtića i obrta, gdje unatoč gradskim subvencijama iz vlastitog džepa svaki mjesec nadoplaćujete između 300 i 550 eura.

Ako pak nemate mjesta ni u privatnom vrtiću, ili vam dijete jednostavno ne funkcionira u kolektivu pa trebate tetu čuvalicu na osam sati dnevno, to zadovoljstvo u Zagrebu stoji između 1.200 i 1.500 eura mjesečno. Točno jednu prosječnu hrvatsku neto plaću.

Baka i djed servis: besplatan, 0–24, bez štrajka

I tu na scenu, za dio obitelji, stupa naš najveći neslužbeni gospodarski oslonac: baka i djed servis. Besplatan, dostupan 0–24, bez štrajka, bez bolovanja i bez nadoplate za popodnevna dežurstva. On doslovno drži hrvatsku ekonomiju na svojim leđima, jer bez tog neplaćenog rada mi roditelji jednostavno ne bismo mogli otići na posao i zaraditi za iste te račune.

Zaslužuju li baka i djed punu smjenu u sedamdesetima?

No osim što tu opciju nemaju svi, postavlja se jedno čisto ljudsko pitanje: je li u redu očekivati od ljudi u šezdesetim ili sedamdesetim godinama da odrađuju punu osmosatnu smjenu trčeći za tek prohodalim jednogodišnjakom? U godinama kada bi trebali usporiti i uživati u mirovini, bake i djedovi postaju primarni odgajatelji. Ne uskaču samo povremeno da mi "uhvatimo zrak" , odrađuju kompletne radne tjedne. I to iz čiste ljubavi prema svojoj djeci i unucima, jer vide da alternative nema ili je ona financijski neodrživa.

Moj susjed, umirovljen prije nekoliko mjeseci, sada ima raspored gori nego kad je radio. Popodne pokupi jednog unuka iz boravka, odveze ga na trening, pa još stigne po drugoga kod bake, tako da roditelji navečer samo dođu i "preuzmu robu", kako on to zove. Sreli smo ga jednom u parku i pitali kako mu je u mirovini, a on je samo odmahnuo rukom: "Kakva mirovina, ja sam samo promijenio poslodavca, ali ovaj put bez pauze za gablec, a plaću mi isplaćuju u zagrljajima i porukama tipa 'hvala tata, ti si najbolji'."

Nevidljiva rata koju ne plaćamo novčanicama

Rezultat je tihi društveni pakt: mi roditelji gutamo osjećaj krivnje jer trošimo vlastite roditelje, bake i djedovi troše zadnje zalihe energije, a sustav zadovoljno trlja ruke jer je netko drugi tiho i besplatno pokrio njegovu rupu.

To je ta nevidljiva rata naše pretplate na djetinjstvo. Rata koju ne plaćamo novčanicama, nego zdravljem i umorom onih koji su nas već jednom u životu podigli na noge, a sada to moraju raditi ispočetka.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: fotomontaža Pozitivno.hr AI