U Hrvatskoj je gotovo svaki četvrti stanovnik stariji od 65 godina. Teško ih je, dakle, ne vidjeti. Pa ipak, upravo su oni često nevidljivi ljudi.

Prema svim preporukama, starije osobe uživaju, ili bi barem trebale uživati, tri razine prava: pravo na dostojanstven život (mirovina i zaštita od siromaštva); pravo na pomoć (dom, njega u kući i podrška obitelji); te pravo da star čovjek i dalje bude osoba koja odlučuje o sebi, a ne predmet tuđe skrbi.

Posebno izvješće pučke pravobraniteljice „Prava starijih osoba u Hrvatskoj“ iz ožujka 2026., koje je 1. travnja ušlo u saborsku proceduru, nameće jedno suštinsko pitanje:

„Imaju li stariji u Hrvatskoj prava samo na papiru ili ih mogu ostvariti u stvarnom životu?“

Ali, krenimo redom: u devet glavnih teza izvješća kaže se:

1. Hrvatska je već društvo starih ljudi.

Prema procjeni za 2024., čak 23,19 % stanovnika Hrvatske ima 65 ili više godina. Dakle, ne govorimo o maloj marginalnoj skupini, nego o gotovo četvrtini stanovništva. U Šibensko-kninskoj županiji udio je čak 28,5 %.

Mi se pitamo: kako gotovo četvrtina stanovništva može biti društveno nevidljiva?

2. Ageizam nije samo nepristojnost prema starima: može postati strukturna diskriminacija.

Pravobraniteljica upozorava da se diskriminacija zbog dobi pojavljuje u socijalnoj skrbi, zdravstvu te pristupu dobrima i uslugama. Posebno je važna ideja da stariji nisu homogena skupina: potpuno su različite potrebe vitalnog 66-godišnjaka i teško bolesne osobe od 90 godina. Dob se dodatno prepliće sa spolom, siromaštvom, invaliditetom, obrazovanjem i zdravstvenim stanjem.

3. Siromaštvo je jedno od središnjih pitanja ljudskih prava starijih.

Izvješće povezuje siromaštvo starijih s niskim mirovinama i nedovoljnim socijalnim naknadama. Pravobraniteljica zato, među ostalim, traži povećanje zajamčene minimalne naknade i nacionalne naknade za starije osobe.

Dostojanstvena starost košta. Hrana, grijanje, lijekovi, prijevoz, pomoć u kući, njega: ljudsko pravo vrlo brzo postaje apstraktno ako čovjek nema novca da zadovolji osnovne potrebe.

4. Hrvatska nema dovoljno mjesta u domovima, niti dovoljno skrbi kod kuće.

Trenutačni institucionalni kapaciteti odgovaraju smještaju za oko 3,5 % osoba starijih od 65, dok je prosjek EU oko 5 %. Pravobraniteljica godinama upozorava na duge liste čekanja, ali istodobno i na nedostatak izvaninstitucionalnih usluga koje bi ljudima omogućile da ostanu u vlastitom domu.

A u samim domovima jedan od najvećih problema ostaje nedostatak zaposlenika, posebno medicinskog osoblja, što izravno utječe na njegu nepokretnih, slabije pokretnih osoba i ljudi s demencijom. U ranijim obilascima zabilježene su i povrede prava, uključujući slučajeve nečovječnog i ponižavajućeg postupanja.

5. Demencija je možda najpotresniji dio izvješća.

Ovo je prvi put da je pravobraniteljica u posebnom izvješću tako snažno izdvojila osobe s demencijom i njihove obitelji. Navodi se procjena od 48.842 osobe koje žive s demencijom, dok ustanove socijalne skrbi raspolažu sa samo 659 odgovarajućih mjesta (oko 1,3 %). U gotovo polovici hrvatskih županija takvih mjesta uopće nema.

Još jedan nevjerojatan podatak: prema izvješću, nijedan antidementiv nije na Osnovnoj listi lijekova HZZO-a; svi zahtijevaju nadoplatu.

Tu se vidi da ti ljudi najčešće padaju na brigu obitelji koje odjednom postaju njegovatelji, koordinatori zdravstvene i socijalne skrbi i čuvari sigurnosti oboljelog čovjeka.

6. Zdravstvena zaštita postoji kao pravo, ali dostupnost nije jednaka.

Izvješće upozorava na teškoće starijih u ostvarivanju prava na zdravlje, posebno na nedostatnu palijativnu skrb. Šire godišnje izvješće za 2025. zabilježilo je rekordnih 525 pritužbi na javno zdravstvo, među kojima su problemi dugih lista čekanja te nedostatne skrbi za onkološke i palijativne bolesnike.

7. Nasilje nad starijima nije samo udarac.

Obuhvaća fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje, ali i zanemarivanje. Problem je i što je stvarni broj slučajeva vjerojatno veći od službenoga jer se mnogo toga nikada ne prijavi.

Što kada osoba koja ovisi o drugome upravo od te osobe trpi nasilje?

8. Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju ostaju rizično područje.

Izvješće bilježi pozitivne pomake u zaštiti starijih od zlouporaba ugovora o uzdržavanju, ali upozorava da problemi nisu nestali.

Starija osoba može imati kuću, stan ili zemlju i na papiru biti imućna, a zapravo biti iznimno ranjiva upravo zato što netko drugi želi tu imovinu.

9. Digitalizacija može stvoriti novu vrstu nepismenosti i isključenosti.

Posebno izvješće analizira i utjecaj novih tehnologija na starije.

Tu se postavlja jednostavno pitanje: što vrijedi neko pravo ako ga možete ostvariti samo preko aplikacije kojom se ne znate služiti?

To je suvremena dimenzija nevidljivosti: šaltere zatvaramo jer je sve online, a onda čovjeku od 85 godina kažemo da skenira QR kod.

Pravobraniteljica predlaže da se zaposlenima omogući bolovanje radi njege starijih roditelja.

Naš sustav još uvijek velik dio dugotrajne skrbi prešutno prebacuje na obitelj. Netko mora voditi staru majku liječniku, organizirati terapiju, obilaziti institucije, kuhati, kupovati, prati, razgovarati s liječnicima i socijalnim službama.

A taj netko istodobno treba normalno dolaziti na posao.

Ako čovjek ima pravo na zdravstvenu zaštitu, ali na pregled čeka mjesecima; pravo na smještaj, ali za dom čeka godinama; pravo na dostojanstvo, ali nema dovoljno za grijanje i hranu, ima li on to pravo doista ili samo u zakonu?

Foto: izvješće  Pučka prvobraniteljica