Na kraju svog života Dušan Bilandžić, povjesničar, ali i član prvog Predsjedništva Republike Hrvatske 1990. godine, zaključio je da se hrvatska povijest 20. stoljeća mora pisati ispočetka! Jer naravno, sve što smo učili i što su nas učili, ima jako malo veze s povijesnom istinom. Ja bih još dodao, ne samo povijest 20. stoljeća, već barem od Ivana Kukuljevića Sakcinskog i njegovog govora u Hrvatskom saboru na hrvatskom jeziku 1843. godine, sve se mora napisati ispočetka.

Povijest iseljavanja Hrvata

Svi znamo čuvenu sliku „Dolazak Hrvata“ Otona Ivekovića i legende o petero braće i dvije sestre koji su izašli na Jadran, no postoji i druga strana medalje. Svaka naša obitelj ima svoje pradjedove i prabake, ali i sinove i kćeri koji su morali napustiti Hrvatsku.

Zastrašujuće su brojke koliko je naših ljudi moralo napustiti svoju domovinu, svoj „stari kraj“ kako su ju mnogi zvali. Prvi golemi val iseljavanja dogodio se od 1880. godine do početka I. svjetskog rata. U tom vremenu odlazilo se „u Ameriku“. Samo u današnje Sjedinjene Američke Države odselilo se 500 tisuća Hrvata. Glad i siromaštvo bili su glavni okidač. Dalmaciju i Primorje poharala je peronospora, Slavoniju su uništile rodne godine. Čini se čudno ovo za Slavoniju? Nije. Jer kada bi zaredale rodne godine, cijena pšenice bi se srozala i seljaci ni za kruh nisu imali.

Nakon I. svjetskog rata, pa sve do početka II. za Sjedinjene Države odlazi novih 150 tisuća Hrvata. I to nije čudno. Hrvatska u cijelom 20. stoljeću ima najveći ekonomski pad upravo za vrijeme ukidanja svoje državnosti, centralizacije i unitarizma, protežiranja srpske buržoazije i diktature Karađorđevića.

Drugi svjetski rat je posljedično donio svoje. Do 1948. godine Hrvatsku je napustilo novih 250 tisuća Hrvata, jednim dijelom zbog straha i protivljenja komunističkom režimu, a drugim zbog jednostavne potrage za boljim životom.

Da bi izbjegao probleme s velikom nezaposlenošću, jugoslavenski komunistički sustav 60-ih godina otvara granice za odlazak na „privremeni rad“, najviše u Njemačku, ali opet i u Sjedinjene Države, Australiju.. U periodu od 1965. do 1976. godine iz bivše države odselilo je novih 900 tisuća Hrvata. Razlozi jasni – ekonomski, potraga za boljim životom, ali i događaji iz 1971. poznati kao Hrvatsko proljeće. Činjenica je da je represija nakon Hrvatskog proljeća bila najveća represija na području ex-Yu nakon 1948. godine i sukoba Tita sa Staljinom.

Zadnji val iseljavanja, a nadajmo se i posljednji, dogodio se u prvih dvadeset godina 21. stoljeća. Kraj 20. stoljeća završili smo s dobivenim Domovinskim ratom, ali i s 440 tisuća nezaposlenih i 187 tisuća zaposlenih koji su radili, ali nisu (redovito ili uopće!) dobivali plaću. Broj iseljenih u ovom periodu procjenjuje se na između 350 i 400 tisuća. Tome je prvenstveno pridonio ulazak u Europsku uniju koja vapi za mladim i stručnim radnicima, tako da je ulazak u EU svakako značio veliki politički uspjeh, ali je i zaprijetio demografsko-ekonomskom katastrofom.

I svi ovi podaci, za svih ovih 150 godina nisu konačni i potpuni. Tu su još i iseljavanja u druge europske države, iseljavanje u Južnu Ameriku, Kanadu, Novi Zeland i tko zna kamo sve ne.. A pritom uopće nisam govorio i o golemim ljudskim gubicima – u I. svjetskom ratu (broj nepoznat i rekao bih, namjerno skrivan), II. svjetskom ratu i poraću te dvadeset tisuća poginulih u Domovinskom ratu.

I u svim ovim podacima nije obuhvaćen hrvatski nacionalni korpus iz Vojvodine (Subotica je 1905. bila najveći hrvatski grad!), Bosne i Hercegovine (osim podatka za period 1965.-76. koji se odnosi na cijelu Jugoslaviju) te naravno prisutne asimilacije Hrvata u drugim državama gdje su nekad predstavljali značajnu manjinu.

Povratak – konačno!

Nakon stotinu i pedeset godina intenzivnih demografskih gubitaka i iseljavanja, počeo je lagani povratak Hrvata u domovinu. Najbolje vijesti dolaze iz Njemačke, jer je tamo i prisutna najveća hrvatska zajednica, formirana iseljavanjima u drugoj polovici 20. stoljeća. Broj povratnika dvostruko je veći od onih koji još misle da bi valjalo krenuti u suprotnom smjeru, a Hrvatima se sve manje obećanim zemljama čine i Irska i Švicarska, a o drugima da ne govorimo.

Kada su u pitanju američki Hrvati, mnogi su već treća i četvrta generacija i nije za očekivati njihov povratak u velikom broju, no broj povratnika i iz Sjedinjenih Država, iz Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda svakako će rasti. Zašto? Za Hrvate koji se nisu makli iz Hrvatske i koji su vječno skloni samo gunđati i ništa ne mijenjati (pa otići i na glasačko mjesto, iako im niti jedna vlast ne valja!) to je nekad teže shvatljivo. Prije svega, s oko 50 tisuća nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje, nezaposlenost praktično ne postoji, a posla ima za svakog tko želi raditi. Drugo, sigurnost kakva postoji u Hrvatskoj, danju, noću, na selu i gradu malo gdje još postoji na svijetu (osim u Sjevernoj Koreji, Saudijskoj Arabiji i sličnim „demokratskim sustavima“). Današnjem zapadnom čovjeku jednostavno je nepojmljivo da se djeca iza 7 navečer igraju na ulici, a odrasli mirno i slobodno šeću. Isto tako, koliko god Hrvati kukali, zdravstveni sustav u Hrvatskoj je pojam za većinu zapadnog svijeta, a o tzv. zemljama u razvoju da ne govorimo.

Ako si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin

I svi oni koji su već došli i oni koji se na dolazak spremaju, trebaju, kada su Hrvatska i Hrvati u pitanju, samo prihvatiti onu staru rimsku maksimu – Ako si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin! Na taj način ovo će biti i ostati obećana zemlja za sve one koji je vole, poštuju i u njoj žele živjeti.