Kad počinjemo razmišljati o starosti? Kad nam pristojna mlada osoba ustupi mjesto u javnom prijevozu? Ili kad nam se sve više ljudi počne obraćati sa „Vi“? Ili kad nas netko blizak krajnje dobronamjerno upozori da neka odjeća ili frizura „nije u skladu s našim godinama“?

Ili, hajdemo i na drugu stranu, kad nas manje pristojni ljudi počnu nazivati „babetinom“ i ismijavati naše mišljenje? Ili djedom gnjavatorom?

Moj osobni susret sa stavom sredine prema osobama „zlatnih“ godina dogodio se na križanju Vlaške i Smičkilasove ulice u Zagrebu, kada sam, jureći na sastanak, zapela za armaturu koja je virila iz nogostupa i pala na lice. Izbila sam zrak, razbila nos i doista se ozbiljno povrijedila. Ispred sebe ugledam dvoje mladih koji, umjesto da mi pomognu, počnu urlati na sav glas kroz smijeh: „Hej, ljudi, pogledajte kako je pala ova pijana baba!“, dok mi nitko od prolaznika nije niti pokušao pomoći.

Jedva sam došla k sebi i otišla u ured gdje su mi kolege ukazale prvu pomoć. Kasnije sam saznala da su ta djevojka i mladić studenti obližnjeg privatnog fakulteta.

Da se ne govori o tome kako su mnoge kolege, uključujući i mene, počele dobivati nepristojne komentare u smislu: Kad ćete se maknuti i ustupiti radno mjesto mlađima? Vaše je vrijeme prošlo!

Neki psiholozi tvrde da je nepoštivanje starijih nastalo modom okrenutosti ka djeci, koje se često ne uči poštivanju starijih i vrednovanju njihovog iskustva. Sociolozi, pak, kažu da se sve počelo mijenjati nestankom patrijarhalnih zajednica kakve smo imali na selu, kada je otac, bez obzira na godine, bio glava kuće, kao i majka, odnosno baka.

Promjena načina života, prelazak u gradove i industrijalizacija mijenjala je i međugeneracijske odnose, a sve teže pronalaženje stambenog prostora često je bilo (a i danas je) izvor frustracija unutar obitelji u kojima najčešće žrtve budu starije generacije.

Od bake i djeda se nerijetko očekuje da se maknu, da bi djeca i unuci imali više prostora. U sadašnjoj ekonomskoj situaciji stambeni prostor starijih osoba se naprosto okupira jer mladi, eto, nemaju dovoljno sredstava za kupnju ili unajmljivanje vlastitoga stana pa tako ostaju pod roditeljskim krovom.

Tako imate pod istim krovom roditelje umirovljenike koji su stan ili kuću skućili, kćer ili sina koji živi s njima, pa se onda oženi i nastavi s partnerom živjeti pod istim krovom, a onda dođu i unuci...

Polako, pa sve agresivnije, stambeni se prostor mijenja, i to uglavnom na štetu bake i djeda koji postaju višak u vlastitoj kući.

Od njih se očekuje da ne smetaju, da budu nevidljivi. Zadnjih godina se čak ne inzistira da odu u dom jer bi to moglo značiti da bi s njima otišle i njihove mirovine, a dosta ljudi se žali da su izloženi pritisku da svoje nekretnine prepišu djeci.

Neki popuste, a neki ne pa imaju pakao svaki dan.

Stoga starost sve više postaje teško stanje u kome se odraslu, zrelu osobu tretira kao višak, uskraćuju joj se osnovna prava i to često od strane mlađih članova obitelji.

Mnogi od njih ovakvo mučno stanje godinama kriju zbog srama, neki se uspiju othrvati (malobrojniji), dok neki zadnjim snagama uspiju naprosto pobjeći u dom, ukoliko uspiju dobiti mjesto i ukoliko imaju sredstava da ga plaćaju, jer se podrazumijeva da će svoju nekretninu ostaviti djeci.

Stariji ljudi koji žive sami suočeni su s prevarama, od onih koje smo gledali kada su im se prevaranti predstavljali kao policajci i bankari i uzimali im novce koje nose „na provjeru da nisu krivotvoreni“, pa do još ozbiljnijih prijevara u kojima su ljudi prevareni za nekretninu putem dosmrtnih ugovora gdje se prevaranti upišu na njihovu nekretninu koju brzopotezno prodaju, bivše vlasnike smjeste u dom, plaćaju ga par mjeseci i jednostavno prekinu plaćanje. Iz crnih kronika može se vidjeti da su neki imali čak po desetak nekretnina koje su stekli prijevarom starijih ljudi.

S druge strane, kaže se da nam društvo stari pa je krajnje vrijeme da stariji građani uzmu svoje živote u svoje ruke, organiziraju se i počnu pomagati jedni drugima. Riječju, da prestanu biti nevidljivi.

Većina ljudi u zlatnim godinama s kojima smo razgovarali žale se na usamljenost.

„Najgore je kad odjednom spoznaš da više nema niti jednog prijatelja s kojim bih prošetala, popila kavu i popričala. Ali pravu usamljenost osjetila sam na jednoj proslavi Nove godine na trgu, kada su se u ponoć ljudi oko mene ljubili i čestitali jedni drugima, a mene nitko nije ni pogledao.“

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.