Sjećanja starijih generacija neprocjenjiv su arhiv. Kada nam roditelji i djedovi pričaju o tome kako su se oko 1950. godine bunari masovno isušivali, a rijeke pretvarale u potočiće, oni ne pretjeruju. Pedesete godine prošlog stoljeća doista su bile obilježene katastrofalnim sušama koje su poharale poljoprivredu diljem naših prostora.

Kada danas čitamo dramatične naslove o povijesno niskim vodostajima Save, Dunava i Drave, logično je postaviti pitanje koje često čujemo u javnom prostoru: Ako se to događalo i prije, zašto danas toliko pričamo o globalnom zatopljenju? Je li to samo prirodni ciklus , možda čak povezan sa Suncem?

Pokušajmo skinuti sloj medijske panike ,ali i sloj olakog odbacivanja i pogledati problem kroz naočale dostupnih podataka.

Povijest pamti: ekstremi nisu počeli jučer

Manjak oborina i "blokirajuće anticiklone" uzrokovali su hidrološke krize i prije masovnog sagorijevanja fosilnih goriva.

• Pedesete godine (1950. i 1952.)  među najsušnijim u 20. stoljeću u regiji, s teškim posljedicama za poljoprivredu.
• 1983. godina  dugotrajna ljetna suša zahvatila je velik dio Europe.
• 1993. godina— na vodomjernoj postaji Sava Zagreb 23. kolovoza izmjeren je do danas najniži zabilježeni vodostaj: -338 cm (ne -348 cm, kako se ponekad navodi).

Argument "toga je bilo i prije" točan je na osnovnoj razini — rijeke su presušivale i ranije. No postoji nekoliko slojeva koje vrijedi razdvojiti.

Bitna ispravka: dio "rekorda" iz 1993. nije samo suša

Ovo se često izostavlja, a mijenja sliku: vodomjerna postaja Sava Zagreb prati satne podatke od 1975. U razdoblju 1975.-1993. zabilježen je snažan trend snižavanja minimalnih vodostaja (oko 2 metra) — ali ne zbog manjka vode, nego zbog erozije korita uslijed intenzivnog vađenja šljunka i pijeska iz rijeke. Kada je 1983. izgrađen potopljeni prag (tzv. "Te-To prag") nizvodno od mjerne postaje, snižavanje dna je zaustavljeno, a u razdoblju 1994.-2021. minimalni i srednji godišnji vodostaji su porasli za oko 70 cm.

Zaključak: rekord iz 1993. jednim je dijelom umjetno "napuhan" produbljenim koritom, a ne isključivo iznimno malom količinom vode. To ne znači da su suše nakon 1993. (2003., 2012., 2022., 2024...) manje ozbiljne — naprotiv, dokazuje da je pravi pokazatelj suše protok vode (m³/s), a ne samo očitanje na vodomjernoj letvi, jer letva ovisi i o obliku korita.

U čemu je onda problem s globalnim zatopljenjem?

• Efekt fena (isparavanje): suše danas dolaze uz višetjedne toplinske valove s temperaturama oko 40 °C, što ubrzava isparavanje vlage iz tla puno brže nego prije 70 godina.
• Ubrzanje ritma: nekad su se ovakvi ekstremi ponavljali svakih 30-40 godina; danas se nižu gotovo svako desetljeće (2003., 2012., 2018., 2022., 2024.).
• Podaci o protoku, ne samo o vodostaju: analize pokazuju statistički značajan pad prosječnih godišnjih protoka Save kod Zagreba u razdoblju 1979.-2021. u odnosu na 1926.-1978. — to je neovisno o promjenama dna korita i teže je osporiti.

A što je s "disanjem Sunca" i mini ledenim dobima?

Ovo je legitimno pitanje koje zaslužuje ozbiljan odgovor, ne odbacivanje.

Da, Sunce ima cikluse. Postoje dobro dokumentirana razdoblja niske sunčeve aktivnosti, poput Maunderovog minimuma (1645.-1715.), koje se povezuje s "Malim ledenim dobom" u Europi — periodom hladnijih zima i kraćih vegetacijskih sezona.

Ali: neki znanstvenici (npr. istraživačica Valentina Žarkova) tvrde da Sunce ulazi u novi "grand solar minimum" negdje između 2020. i 2050., koji bi mogao izazvati novo "mini ledeno doba". Ta je prognoza sporna , druge skupine solarnih fizičara, uključujući panel koji redovito okuplja NOAA-in Space Weather Prediction Center, tu tezu nisu potvrdile, a dosadašnji podaci o sunčevoj aktivnosti nisu je poduprli.

Još važnije: čak i u najekstremnijem scenariju, znanost je izračunala koliko bi takav solarni minimum mogao ohladiti planet. Prema NASA-i i recenziranim klimatskim modelima:

• Snažan solarni minimum poput Maunderovog donio bi hlađenje od otprilike 0,1-0,3 °C globalno.
• Zagrijavanje uzrokovano ljudskim emisijama stakleničkih plinova procjenjuje se kao oko šest puta jače od tog mogućeg hlađenja.
• Drugim riječima: solarni minimum bi mogao usporiti zagrijavanje za par godina, ali ga ne bi mogao poništiti niti pokrenuti novo ledeno doba dok razina CO2 ostaje visoka.

Zaključak na ovu temu: Sunčevi ciklusi su stvarna, mjerljiva pojava i vrijedi ih pratiti, ali trenutno dostupni podaci ne podupiru tezu da će nas "spasiti" od zagrijavanja ili izazvati novo ledeno doba u ovom stoljeću.

Kristalna kugla: što nas čeka?

• Kraj alpskog "rezervoara": ljetni protok velikih rijeka poput Dunava ovisi o topljenju alpskog snijega; s manje zimskog snijega taj se rezervoar ljeti prije prazni.
• Zaključana zemlja i brze poplave: presušeno tlo gubi sposobnost upijanja vode, pa kiša nakon duge suše češće uzrokuje bujične poplave umjesto da napaja podzemne vode.

Zaključak

Sjećanja starijih na velike suše sredinom 20. stoljeća su točna i potvrđena podacima — prirodni ciklusi oduvijek postoje, uključujući i one povezane sa Suncem. Ono što je novo nije postojanje ekstrema, nego njihova učestalost i intenzitet, kao i činjenica da dio "rekorda" na vodomjernim postajama dolazi od promjena korita rijeka, a ne samo od nedostatka vode. Solarni ciklusi su stvaran, ali prema današnjim podacima premalen faktor da bi promijenili opću sliku: dugoročni trend ide prema toplijem, ne hladnijem, sve dok razina stakleničkih plinova ostaje visoka.

Fotomontaža: Pozitivno.hr