Dok su specijalci brusili taktiku i provjeravali IP adrese, prava se drama odvijala tamo gdje je najopasnije – u zbornici srednje škole, uz mlaku kavu i hrpu neispravljenih zadaćnica. Dok je policija tražila „Ustashacord“, profesorica hrvatskog, stara garda koja prepozna prepisanu lektiru na kilometar, samo je skinula naočale, uzdahnula i rekla: „Kolege, ovo nije terorizam, ovo je za čistu jedinicu.“

Analiza straha i pravopisa

„Gledam ja taj mail,“ priča nam profesorica (podatci poznati redakciji, strahuje od novog vala zareza). „Pišu oni o 'bombama azotnih kiselina'. Pa dajte, molim vas! Učenik trećeg razreda kemije barem bi znao reći dušična kiselina, a ne prepisivati s Google Translatea na pola puta između srpskog i hrvatskog. Ali to je tek početak.“

Najveći alarm u zbornici nije izazvala prijetnja bombom, nego rečenica: „Zamislite njen dodir sa kožom...“

„Sa kožom?! Sa kožom?!“ vrisnula je profesorica, skoro prolijavši Franckovu ciglicu. „Pa ne ide 'sa' ispred 'k', ide 's'! To učimo u petom osnovne! U tom trenutku mi je bilo jasno – ovo nije nikakva međunarodna sekta, ovo je onaj mali iz zadnje klupe što nije znao nabrojati ni tri glasovne promjene, a kamoli smislenu prijetnju.“

Detektivi u vunenim prslucima

Dok su informatički stručnjaci analizirali kodove, profesori su primijenili metodu „stilističke forenzike“. „Vidite ovo: 'One koji nas tjeraju da učimo napamet stvari koje nas neće spasiti.' Taj patos, ta nepotrebna drama... to je stil Ivice iz 3.C kad piše sastavak na temu 'Jesen u mojoj ulici', a nije pročitao ni naslov,“ objašnjava profesor sociologije.

Domaći „teroristi“ su se odali onog trenutka kad su napisali da će „ići do kraja“. Profesori su odmah znali da to znači „do kraja odmora“, jer nakon toga počinje sat matematike, a tamo nema popuštanja, ni za bombe ni za lošu gramatiku.

Pravda je spora, ali pismena

Policija je na kraju odradila svoj dio posla i uhitila maloljetnike, ali prava kazna ih tek čeka. Navodno se u MUP-u razmatra opcija da se počinitelje ne šalje u popravni dom, nego na intenzivni tečaj dopunske nastave iz hrvatskog jezika.

„Neka oni nama prijete koliko hoće,“ zaključuju profesori dok se vraćaju ispravljanju testova, „ali dok ne nauče gdje ide zarez i kako se piše 'ć', za nas su oni samo još jedan neuspjeli pokušaj pismenosti. Bombe možda dime, ali njihovi sastavci – oni peku za oči.“

Na kraju dana, Zagreb može odahnuti. Škole su sigurne, ne zbog detektora metala, nego zbog čelične discipline onih koji još uvijek vjeruju da je loš pravopis opasniji od svake dušične, pardon, azotne kiseline.