Džeparac na ekranu: kad novac više ne šuška

Kad je kći s dvanaest godina prvi put otišla na plesno natjecanje izvan Hrvatske, nisam joj u torbu stavila omotnicu s novcem. Dala sam joj karticu. Nije morala paziti na veću količinu gotovine za obroke, a ja sam znala da, ako karticu slučajno izgubi, novac s njezina računa mogu iste sekunde prebaciti na svoj i štete nema nikakve. Za taj put bilo je savršeno.

Od tada je prošlo nekoliko godina i kartica je postala dio svakodnevice. Kćeri je novac danas većinom broj u aplikaciji: džeparac joj šaljemo na karticu, pojavi se na računu i nestane s njega. Ne šuška, ne zvecka i ne može se prebrojati na krevetu.

Što aplikacija radi bolje od mene

Kći sama prati svoju potrošnju, a aplikacija joj u tome pomaže: svaka transakcija ostavlja trag, a pregled pokazuje na što odlazi najviše. Povremeno se i sama iznenadi koliko se potroši na sitnice. I vidim da je nasumično trošenje na gluposti gotovo u potpunosti prestalo.

To je upravo ono što je gotovina nekad radila bez ičije pomoći. Novčanik je bio lakši i znao si to bez ikakve analize. Aplikacija taj osjećaj pokušava vratiti u obliku obavijesti i pregleda potrošnje.

Što aplikacija ne može

Financijska pismenost zvuči kao nešto iz udžbenika, a zapravo je vrlo prizemna. U našoj kući to izgleda ovako: znati kamo je novac otišao, znati koliko je truda iza njega i imati strpljenja da se pričeka prije nego što se potroši.

Od ta tri, jedno aplikacija ne može. Godinama sam kćeri pričala koliko nešto vrijedi i da se novac ne stvara sam od sebe, nego ga stvaramo radom. Slušala je, kimala i pokazivala sljedeću stvar koju želi. Ništa od toga nije urodilo plodom.

Prelomilo se tek kad je počela malim poslićima zarađivati vlastiti džeparac. Tek tada je shvatila koliko se zapravo treba potruditi za majicu ili nešto novo za sebe.

Aplikacija joj pokazuje kamo novac odlazi. Odakle dolazi, to joj nijedna aplikacija ne može pokazati.

Mi odrasli

Mi smo odrastali uz novčanik koji nam je pokazivao koliko smo potrošili, a kad nam nestane, nestaje i taj nenametljivi alarm. Ostaju pretplate koje se same obnavljaju, "kupi sada, plati poslije" i obavijesti koje smo davno isključili jer su nam smetale.

Ja sama nisam velika potrošačica: kupujem samo ono što mi treba. Ali i to gledam pet dana, i onda mi u web shopu na kraju nestane potrebne veličine. Čini mi se da su mi tih pet dana ono što je nekad bila gotovina u novčaniku: vrijeme u kojem se još stignem predomisliti. Isto bih voljela dati i kćeri, uz ono pitanje zbog kojeg se povremeno iznenadi: kamo je otišlo toliko sitnica?

Aplikacija za trošenje, čarapa za štednju

Klasične kasice-prasice u našoj kući nema, ali štednja ipak postoji. Kći od baka još uvijek dobiva nešto fizičkog novca i taj sprema u svoju "čarapu". Podjela posla došla je sama od sebe: aplikacija je za trošenje, čarapa za ono što se čuva. Slično, koliko vidim, funkcioniraju i djeca u njezinu društvu: kartica za svakodnevno, a fizički novac ostaje sa strane.

Ne znam je li to slučajnost ili je gotovina jednostavno prirodniji oblik štednje. Ono što možeš prebrojati lakše je ne potrošiti. No gotovine je sve manje: prema istraživanju Europske središnje banke objavljenom krajem 2024., u eurozoni se još 52 posto plaćanja na kasi obavlja gotovinom, a 2022. bilo ih je 59. Pitam se što će biti kad i bake počnu slati novac aplikacijom. Hoće li onda išta ostati za čarapu?

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Ilustracija Ai Gemini