Nadbiskup Kutleša na Stepinčevo: „Narod koji sačuva savjest ima budućnost, makar prolazio putem križa“
Ivo Krištić
Glavni urednik
ZAGREB – U prepunoj Zagrebačkoj prvostolnici, zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je svečano euharistijsko slavlje povodom blagdana bl. Alojzija Stepinca. U svojoj nadahnutoj homiliji, nadbiskup se osvrnuo na lik i djelo blaženika, istaknuvši savjest kao ključnu točku opstanka pojedinca i naroda u suvremenom svijetu.
Povratak u ranjenu Prvostolnicu Na samom početku slavlja, nadbiskup je naglasio simboliku mjesta u kojem se vjernici ponovno okupljaju.
„Večeras ponovno stojimo u našoj prvostolnici, još uvijek nedovršenoj, ali ponovno otvorenoj molitvi, euharistiji i nadi. Ova katedrala obilježena ranama vremena, kao snažan znak Crkve koja se neprestano obnavlja ne samo u svojim bogoslužnim građevinama, nego ponajprije u srcima vjernika.“
Savjest kao unutarnje svetište Središnja tema homilije bila je ljudska savjest, koju je mons. Kutleša opisao kao prostor u kojem se donose najvažnije životne odluke. Prema njegovim riječima, bl. Alojzije Stepinac ostaje trajni putokaz u tom ispitivanju vjernosti.
„Blaženi Alojzije ostaje znak Crkve koja ne traži lakše nego vjernije putove, ne prilagodbu nego istinu, ne moć nego služenje.“
Tumačeći evanđeoski prikaz sudnice, nadbiskup je povukao paralelu s današnjim društvom:
„Savjest nije subjektivni osjećaj ni privatno mišljenje, nego mjesto susreta s Istinom. Zato vrijedi temeljno pravilo koje blaženi Alojzije potvrđuje svojim životom: tko je vjeran savjesti, ostaje slobodan i kada je izvana pritvoren; a tko savjest izda, ostaje zarobljen i kada mu se čini da vlada.“
Dvije stvarnosti Hrvatske Nadbiskup Kutleša oštro je razlučio dvije logike života koje se isprepliću u hrvatskom društvu. S jedne strane je „tiha i postojana Hrvatska“ poštenih ljudi, a s druge „Hrvatska ranjena grijehom“ koja bira kratkoročnu korist.
„U toj se Hrvatskoj prešućuje istina, zlo se opravdava, nepravda normalizira, razara se zajedničko dobro, a savjest se uspavljuje ispraznim opravdanjima. U toj se Hrvatskoj grijeh više ne doživljava kao rana, nego kao normalnost.“
Upozorio je i na opasnosti ravnodušnosti, uspoređujući takve stavove s biblijskim likovima Pilata i Heroda:
„Njihovo oružje je drukčije – ravnodušnost, ironija i bijeg od odgovornosti. (...) Šutnja pred zlom ne čuva čistoću istine. Ona je slabi.“
Poruka nade i budućnosti Unatoč izazovima s kojima se narod suočava, nadbiskup je zaključio porukom kršćanske nade, naglasivši da se život u Hrvatskoj obnavlja kroz ljude savjesti koji ostaju vjerni dobru bez potrebe za javnim priznanjem.
„Narod ne propada zbog progona, nego zbog izdaje savjesti. (...) Narod koji izgubi savjest, izgubit će i smjer; a narod koji sačuva savjest ima budućnost, makar prolazio putem križa.“
Svečano slavlje, u kojem su koncelebrirali brojni biskupi predvođeni kardinalom Josipom Bozanićem i apostolskim nuncijem Giorgiom Linguom, završeno je molitvom na grobu blaženog Alojzija Stepinca, uz poziv cijelom narodu na buđenje moralne odgovornosti.
Teks i slike preuzete od Zagrebačke nadbiskupije