Nakon potresnih slika iz Španjolske gdije emigranti preplivavaju dio mora i ulaze na teritorij EU svi se pitamo što slijedi dalje. Europska unija ulazi u jednu od najvećih promjena migracijske politike u posljednja dva desetljeća. Sredinom 2026. na snagu stupa Pakt o migracijama i azilu, paket od deset zakonskih akata koji reformira cijeli sustav azila i vraćanja u svih 27 članica. Usporedno s tim, pojedine zemlje same, izvan zajedničkog okvira, uvode sve strože nacionalne mjere. Ipak, stvarna slika je puno slojevitija nego što se na prvu čini: neki potezi tek se testiraju i nailaze na otpore sudova, dok se pritisak migracija na terenu istovremeno smanjuje na jednim rutama i raste na drugima.

Novi zajednički okvir EU-a

Pakt o migracijama i azilu, dogovoren još 2024., službeno počinje primjenjivati se 12. lipnja 2026. Uvodi zajednička pravila o tome koja je država odgovorna za obradu zahtjeva za azil, mehanizam solidarnosti među članicama (one pod najvećim pritiskom dobivaju prioritetnu pomoć drugih), te ubrzane granične procedure za osobe iz zemalja koje se smatraju "sigurnima". Europska komisija u svibnju 2026. javila je da je većina zemalja članica značajno napredovala u pripremi, iako pojedini dijelovi sustava, poput nove biometrijske baze Eurodac, još nisu posve operativni.

Južna Europa: eksternalizacija azila, ali s puno prepreka

Italija je 2023. potpisala ugovor s Albanijom o osnivanju centara za obradu migranata na albanskom tlu, prije nego što uopće stupe na tlo EU-a. U praksi je taj projekt, međutim, daleko od uspješnog: umjesto najavljenih do 36.000 osoba godišnje, kroz centre je do sada prošlo tek nekoliko stotina ljudi, Sud Europske unije presudio je protiv dijela pravnog temelja projekta, a albanska je vlada u svibnju 2026. čak najavila da ugovor neće produljiti (kasnije je to ublažila). Trošak po smještajnom mjestu u Albaniji, prema talijanskom sveučilišnom istraživanju, sedam je puta veći nego u sličnim centrima na Siciliji. Ideja eksternalizacije azila svakako utječe na buduće europske politike: novi Pakt uvodi sličan koncept "sigurnih trećih zemalja" na razini cijele Unije, no o "novom europskom standardu" još je prerano govoriti.

Zanimljivo je i da migracijski pritisak trenutačno opada baš na najpoznatijoj španjolskoj ruti. Dolasci na Kanarske otoke pali su za oko 78-82% u prvoj polovici 2026. u odnosu na već znatno smanjenu 2025., zahvaljujući pojačanoj suradnji Španjolske sa zapadnoafričkim zemljama. Pritisak se pritom preselio drugdje, na enklavu Ceutu, gdje su dolasci porasli i do nekoliko stotina posto, te na balearsku rutu iz Alžira.

Sjeverna i Zapadna Europa: godinama najavljivan zaokret

Švedska od 2015. postupno pooštrava politiku, a od 2026. dodatno povećava novčani poticaj za dobrovoljni povratak migranata u matične zemlje, na oko 350.000 švedskih kruna (otprilike 34.000 eura) po odrasloj osobi. Mjera je dio šireg nastojanja da se smanji ovisnost o socijalnim davanjima i potakne integracija, u kontekstu porasta organiziranog kriminala vezanog uz bande u pojedinim predgrađima, o čemu švedske vlasti i mediji redovito izvještavaju.

Danska već od 2019. provodi politiku "nula tražitelja azila" te preispituje boravišne dozvole Sirijaca čiji je status zaštite dodijeljen kao privremen, kad procijeni da su pojedini dijelovi Sirije sigurni za povratak. Ta je politika izazvala oštre kritike Ujedinjenih naroda, Amnesty Internationala i Europskog parlamenta, koji upozoravaju da procjene o sigurnosti nisu uvijek usklađene s procjenama UNHCR-a. Nakon pada Assadova režima krajem 2024., Danska je privremeno obustavila, a potom sredinom 2025. ponovno pokrenula obradu takvih slučajeva.

Njemačka je pod novom vladom pooštrila politiku deportacija, uključujući izravne letove za vraćanje osuđenih afganistanskih državljana, uz tehničke razgovore s predstavnicima talibanske uprave o identifikaciji osoba i putnim dokumentima. Njemačko ministarstvo unutarnjih poslova naglašava da kontakti ne znače priznanje talibanske vlasti, no potez je izazvao oštre kritike ljudskopravaških organizacija i dijela oporbe, osobito nakon što je u srpnju 2026. deportirana i osoba bez kaznene evidencije.

Francuska: ubrzane deportacije, ali i sudski otpor

Francuska izdaje najviše naloga za napuštanje državnog područja (OQTF) od svih članica EU-a: u trećem tromjesečju 2025. njih gotovo 34.000. Novi zakon iz lipnja 2025. skratio je uobičajeni rok za dobrovoljni odlazak s 30 na 15 dana za dio slučajeva i ubrzao administrativnu obradu. Ipak, francusko Ustavno vijeće je u kolovozu 2025. poništilo dio zakona koji je produljivao zadržavanje "opasnih" stranaca na sedam mjeseci, ocijenivši ga neproporcionalnim ograničenjem osobne slobode, pokazatelj da pravosuđe i dalje postavlja granice ubrzanju procesa.

Gdje je tu Hrvatska?

Hrvatska priča bitno se razlikuje od zapadnoeuropske. Dok Njemačka, Francuska ili Švedska uglavnom rješavaju posljedice azilantskih valova iz prošlih desetljeća, Hrvatska se prvenstveno suočava s manjkom domaće radne snage i uvozi radnike na temelju ugovora o radu, a ne zahtjeva za azil.

Prema kvoti za 2026., predviđeno je izdavanje oko 207.000 dozvola za strane radnike. Najviše ih dolazi iz Bosne i Hercegovine, a slijede Nepal, Srbija, Filipini, Sjeverna Makedonija i Indija. Najveća potreba je u građevinarstvu i turizmu/ugostiteljstvu. Zakon o strancima nedavno je izmijenjen tako da se dozvole za boravak i rad mogu izdavati na razdoblje do tri godine umjesto dosadašnje godine dana, uz uvjet dužeg ugovora o radu, dok je uveden i prijelazni rok u kojem radnik može ostati u zemlji i tražiti novi posao nakon gubitka prethodnog. Paralelno su pooštreni uvjeti smještaja i nadzor poslodavaca, uz novčane kazne za neprijavljeni rad.

Drugim riječima, hrvatski model migracije je prvenstveno ekonomski i vremenski ograničen: radnici dolaze na određeno razdoblje, uz jasno reguliran ugovor, a ne kao tražitelji azila. To Hrvatsku stavlja u bitno drugačiju poziciju od zemalja koje se bore s naslijeđem masovnih valova izbjeglica iz prošlog desetljeća, no i pred Hrvatskom stoji zadatak da taj sustav ostane transparentan i da se ne zloupotrebljava, na što upozoravaju i sami nadzorni podaci o utvrđenim nepravilnostima kod dijela poslodavaca i agencija.

Što ovo znači u cjelini

Slika koja se izvlači iz svih ovih poteza nije jednostavna priča o "Europi koja se zatvara". Radi se prije o postupnom pomaku prema strožoj kontroli i bržim procedurama vraćanja, uz zadržavanje formalnog prava na azil, pomaku koji prati snažna kritika ljudskopravaških organizacija i, kao u slučaju Francuske, otpor dijela pravosuđa. Hoće li novi zajednički Pakt uspjeti uskladiti te suprotstavljene pritiske, ili će pojedine članice i dalje ići svojim putem kao Danska ili Njemačka, ostaje pitanje za idućih nekoliko godina.

Foto : pozitivno.hr Ai