Koliko zapravo košta "besplatno" školstvo u Hrvatskoj?

Ustavna odredba o besplatnom i svima dostupnom osnovnom obrazovanju lijepo zvuči u svečanim govorima na početku školske godine. No, za roditelja koji u rujnu stane na blagajnu knjižare ili dočeka prve uplatnice za terensku nastavu, ta je tvrdnja tek teorijski koncept. Obrazovanje kod nas nema školarinu, ali ima niz sporednih, tihih troškova koji se iz obiteljskog proračuna odlijevaju od rujna do lipnja.

Geografija kao financijski faktor

Priča o "besplatnom" obrazovanju prvo se slama na pitanju stanovanja. Dok je osnovna škola zakonski obvezna pa država osigurava bazične udžbenike, sve ostalo pretvara se u lokalnu lutriju. Radne bilježnice i dodatni materijali u nekim su gradovima poput Splita ili Rijeke u potpunosti pokriveni iz gradskih proračuna. Drugdje roditelji sami financiraju opremu pa mjesecima čekaju djelomični povrat novca.

Kad dijete krene u srednju školu, te razlike postaju još izraženije. Zagreb osigurava udžbenike za srednjoškolce u školama kojima je osnivač, dok roditelji u manjim općinama komplete plaćaju sami, uz cijene koje svake godine rastu. Isto ustavno pravo na obrazovanje tako ima sasvim različitu cijenu ovisno o tome u kojem gradu ili županiji živite.

A to je tek početak. Prije nego dijete sjedne u klupu, treba platiti pribor i školsku torbu koja rijetko stoji ispod 70-80 eura. S dvoje djece različite dobi, sam ulazak u školsku godinu lako izbije nekoliko stotina eura iz budžeta.

Izlet koji se plaća na rate

Onda stignu prve uplatnice, i rujanski trošak dobiva nastavak koji traje cijelu godinu. Terenska nastava, izleti i maturalna putovanja formalno su dio kurikuluma, ne izborni dodatak, a njihovu cijenu u cijelosti snose roditelji. Prema putničkim agencijama specijaliziranima za školska putovanja, jednodnevni izlet osnovnoškolca danas ne pada ispod 60 eura, a zna doseći i 100. Trodnevna ekskurzija u Dalmaciju stoji 300-350 eura, škola u prirodi na Jadranu do 540 eura, a maturalno putovanje u inozemstvo redovito prelazi 850 eura.

Škole i agencije u međuvremenu su počele nuditi plaćanje jednodnevnih izleta na rate, a dio roditelja za skuplja, višednevna putovanja poseže i za kreditom. Teško je govoriti o besplatnom obrazovanju kad i običan školski izlet počnemo otplaćivati u ratama.

Instrukcije kao paralelni sustav

Otkad je kći krenula u gimnaziju, redovito plaćamo instrukcije iz predmeta koji joj je zapeo. I tu nije riječ o djetetu koje hvata krivine, ona je odlična učenica koja redovito uči, no ne uspijeva pohvatati kako profesor predaje gradivo. Razrednici u takvim situacijama upućuju na dopunsku nastavu u školi. No što ona znači ako je drži isti profesor čije objašnjenje na redovnom satu ne dopire do učenika?

Zato su privatni satovi postali naša reakcija. Učenici u razredu sve češće se samoorganiziraju i idu na zajedničke instrukcije da podijele trošak. Kao odlikašima, treba im tek nekoliko ključnih objašnjenja koja nisu dobili u učionici.

Podaci Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, prikupljeni 2021. na uzorku od dvadeset tisuća učenika iz 161 škole, pokazuju da privatne instrukcije nisu izuzetak nego gotovo normiran fenomen: blizu 40 posto učenika barem je jednom koristilo privatnu poduku, a u završnim razredima gimnazija taj broj raste na svakog drugog učenika. Ranije istraživanje istog instituta pokazalo je i da instrukcije ne uzimaju samo oni kojima gori pod nogama, znatan dio odličnih učenika plaća dodatne satove da zadrži prosjek i osigura prednost pri upisu na fakultet.

U usporedbi sa zemljama poput Finske, gdje škola sama rješava zaostatke, Hrvatska je u gornjoj trećini Europe po potrebi za dodatnim plaćanjem poduke. Pri cijeni od 15 do 25 eura po satu, čak i uz dijeljenje troškova, ostaje ozbiljan mjesečni izdatak koji na razini školske godine lako pređe stotine eura.

Raskorak između prava i realnosti

Trošak pribora, regionalne razlike u financiranju udžbenika, godišnji ciklus uplatnica za izlete i izdvajanje za instrukcije zajedno čine ono što obrazovni sustav rijetko priznaje naglas: da je najveći dio tereta odavno prebačen na roditelje.

Školovanje u Hrvatskoj formalno ne košta ništa na vratima učionice. U stvarnosti traži stalna ulaganja, raspoređena kroz cijelu godinu i cijelo djetinjstvo. Dvoje djece s jednakim sposobnostima i trudom danas nemaju iste polazišne pozicije, jer njihove obrazovne prilike ovise o tome može li njihov kućni budžet podnijeti troškove koje je sustav tiho prepustio obiteljima.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Pozitivno.hr fotomontaža AI