Amerika godinu dana poslije: podvlačenje crte

Prije godinu i pol pisali smo tome mogu li Trumpove carine spasiti Ameriku od financijskog kolapsa. Zaključak je tada bio oprezan: carine mogu donijeti privremeni prihod, ali same neće riješiti strukturni problem duga. Danas, kada su brojke stvarne, a ne procjene, taj se zaključak pokazao točnim, i to u znatno gorem izdanju nego što se moglo naslutiti.

Carine: obećanih 300, stvarnost je druga priča

Ministar financija Scott Bessent u srpnju je 2025. najavio da će do kraja te kalendarske godine carine u proračun donijeti dobrano preko 300 milijardi dolara. Stvarna bruto naplata u fiskalnoj 2025. godini (do 30. rujna) zaustavila se na oko 195 do 215 milijardi dolara, a Bijela kuća je krajem godine s ponosom objavila zbirnu brojku od 235 milijardi za kalendarsku godinu, i dalje daleko od cilja.

Prava drama počela je u 2026. Vrhovni sud SAD-a je u veljači presudio da je administracija dio carina, uvedenih putem zakona IEEPA, nametnula bez pravnog temelja. Otvorio se val povrata novca uvoznicima. Penn-Wharton procjenjuje da je time u pitanje dovedeno više od 175 milijardi dolara. Posljedice su brze i mjerljive: u svibnju 2026. neto prihod od carina bio je praktički nula, a u lipnju je pao u minus jer je država uvoznicima vratila više nego što je od njih naplatila. Do kolovoza je vraćeno oko 100 milijardi dolara, a više od pola nezakonito naplaćenih carina još čeka povrat.

Drugim riječima, umjesto stabilnog novog izvora prihoda koji trajno rasterećuje proračun, carine su se pretvorile u nestabilnu stavku koja je jedan dio 2026. godine trošila državni novac umjesto da ga donosila. Rupa koju je to ostavilo mora se pokriti novim zaduživanjem.

Dug koji ne staje rasti

Rezultat se vidi u brojkama. Ukupni državni dug SAD-a premašio je u rujnu 2026. 40 bilijuna dolara, narastavši u samo godinu dana za 2,67 bilijuna. Godišnji deficit i dalje iznosi otprilike 1,8 do 1,9 bilijuna dolara, a trošak kamata na dug prvi je put u povijesti premašio bilijun dolara godišnje. Prosječna kamatna stopa na ukupni dug iznosi 3,48 posto, što znači da svaki novi val zaduživanja dolazi skuplje nego prije nekoliko godina.

Posebno je zahtjevna sljedeća godina: prema podacima Ministarstva financija i analizama Real Investment Advice i Wolf Streeta, u idućih 12 mjeseci na naplatu dospijeva između 8 i 10,7 bilijuna dolara državnog duga, otprilike trećina ukupno izdanih američkih obveznica. Najveći dio toga čine kratkoročni zapisi (T-bills) koji se obnavljaju svaka 4 do 26 tjedana, dok manji, ali za proračun presudniji dio čine desetogodišnje i tridesetogodišnje obveznice izdane 2020. i 2021., kada su prinosi bili ispod jedan posto. Ministarstvo financija to refinancira na uobičajeni način, kroz redovne kvartalne aukcije u iznosu od otprilike 600 milijardi do preko bilijun dolara po kvartalu, prodajom novih obveznica investitorima. Razlika je u cijeni: te se stare, jeftine obveznice sada moraju zamijeniti novima uz prinos od gotovo 4,8 posto na desetogodišnji rok, čak i nakon što je Fed tijekom 2026. spustio svoju referentnu stopu na 3,75 posto. Dugoročni prinosi, drugim riječima, rastu neovisno o Fedovoj politici jer ih diktira tržište, ne središnja banka, a upravo ta razlika automatski i trajno povećava godišnji trošak kamata, bez obzira hoće li Fed dalje rezati stope.

Tko će platiti 10 bilijuna dolara ove godine?

Prirodno je pitanje tko zapravo stoji iza te sume i mora li se netko iznenada pojaviti kao spasitelj da bi je pokrio. Odgovor je manje dramatičan nego što se čini, ali otkriva drugu vrstu ranjivosti. Samo 23,6 posto ukupnog američkog duga, oko 9,3 do 9,5 bilijuna dolara, drže strane zemlje. Preostalih gotovo 76 posto drže domaći igrači: sam Fed (oko 4,4 do 4,5 bilijuna dolara), američki mirovinski i uzajamni fondovi, banke te sam Trust Fund socijalnog osiguranja, koji kroz takozvani intragovernmental debt drži dodatnih osam bilijuna. Od stranog dijela, tri najveća pojedinačna vjerovnika ostaju Japan (1,1 do 1,2 bilijuna dolara), Velika Britanija (oko 940 milijardi) i Kina (650 do 700 milijardi, nastavljajući višegodišnje povlačenje s vrhunca od 1,3 bilijuna iz 2013.).

Zanimljivo je da su zaljevske naftne države, unatoč uvriježenom dojmu, tu tek sitan igrač. Saudijska Arabija, jedina zemlja Vijeća za suradnju Zaljeva u top 20 stranih vjerovnika (17. do 18. mjesto), drži oko 140 milijardi dolara. UAE drži otprilike 115 do 118 milijardi, Kuvajt oko 67 milijardi, a Katar, Oman i Bahrein zajedno tek desetak milijardi. Sve zaljevske države zajedno drže manje od 350 milijardi dolara, odnosno manje od četiri posto stranih holdinga i manje od jedan posto ukupnog američkog duga. To ne znači da rat u Jemenu i Iranu nije opteretio njihove proračune, jest, ali se ta šteta ne odražava kroz rasprodaju američkih obveznica u velikom opsegu jer portfelji Rijada, Abu Dhabija i Kuvajta ostaju iznenađujuće stabilni ili čak blago rastu tijekom 2026.

Prava skrivena opasnost nije u tome tko će platiti idućih 10 bilijuna dolara refinanciranja, taj se posao odvija rutinski kroz redovne aukcije i uglavnom unutar same američke financijske arhitekture. Skrivena opasnost leži u onome što se uopće ne broji u tih 40 bilijuna. Prema posljednjem službenom izvještaju američkog Ministarstva financija, takozvane nepokrivene obveze, buduća obećanja mirovinskog (Social Security) i zdravstvenog (Medicare) sustava kojima nema pokrića u očekivanim budućim prihodima, iznose na 75-godišnjem horizontu, diskontirano na sadašnju vrijednost, između 73 i 78 bilijuna dolara. Neki neovisni analitičari, gledajući na beskonačni horizont umjesto 75 godina, dolaze i do brojke od 175 bilijuna. To tehnički nije dug u smislu već posuđenog novca, nego procjena budućeg jaza između obećanih isplata i realnih prihoda, ali upravo zato pokazuje da je i sadašnjih 40 bilijuna dolara tek vrh ledenog brijega. Dodaju li se tome državni i lokalni dug od tri do četiri bilijuna te ukupno zaduženje cijele američke ekonomije, uključujući korporacije, hipoteke i kućanstva, prava razina američkog duga premašuje 100 bilijuna dolara.

Kina i Japan izlaze, Europa ulazi

Teza da se cijeli svijet povlači iz američkih obveznica točna je samo za dio svijeta. Kina je svoje holdinge srušila na razinu ispod one iz 2008. godine, sa 1,3 bilijuna dolara na vrhuncu 2013. godine na oko 650 do 700 milijardi danas. Japan, dosad najveći strani vjerovnik, u nekoliko je mjeseci 2026. također prodavao obveznice, dijelom kako bi branio vlastitu valutu.

Europa, s druge strane, radi suprotno. Eurozona je u 2026. kontinuirano povećavala svoj portfelj američkih obveznica, dosegnuvši rekordnih 2 bilijuna dolara, rast od 164 milijarde u samo godinu dana. Kratkoročno, dakle, američki trg duga i dalje ima pouzdanog kupca. Dugoročno je pitanje koliko će Europa biti voljna nastaviti financirati zemlju s kojom istovremeno vodi sve oštriji trgovinski sukob.

Rat koji troši, a mira nema

U veljači 2026. SAD i Izrael pokrenuli su vojnu operaciju protiv Irana. Iran je odgovorio zatvaranjem Tjesnaca Hormuz, kroz koji prolazi petina svjetske nafte. Cijena je bila trenutna: cijene benzina u SAD-u skočile su i do 4,5 dolara po galonu, nafta je kratkotrajno prešla 120 dolara za barel, a Moody's Analytics procjenjuje da je rat do sredine 2026. američke potrošače i porezne obveznike koštao oko 132 milijarde dolara.

Prema izvještaju Glavnog inspektora američkog Ministarstva rata, objavljenom 15. rujna 2026., izravni vojni trošak do kraja lipnja premašio je 33,4 milijarde dolara, od čega 22,3 milijarde na utrošeno streljivo, 3,7 milijardi na uništenu opremu i 7,4 milijarde na ostale operativne troškove. Ta brojka, upozorava izvještaj, ne uključuje obnovu stotina oštećenih ili potpuno uništenih zgrada i objekata na američkim bazama u čak osam zemalja Bliskog istoka (Kuvajt, Bahrein, Katar, UAE, Saudijska Arabija, Irak, Oman i Jordan). Sjedište 5. flote američke mornarice u Bahreinu, primjerice, po riječima vršitelja dužnosti ministra mornarice Iran je "doslovno razneseno". Neovisna procjena istraživačkog instituta Security Policy Reform Institute ide i dalje, procjenjujući ukupan trošak rata, uz sve neizravne učinke, na oko 112,3 milijarde dolara do kraja srpnja. Globalno je MMF zbog rata rezao prognoze rasta za čitavu regiju, a Katar je, primjerice, zbog gubitka izvoza plina pogođen padom prognoze rasta od gotovo 16 postotnih bodova.

Ono što Amerika nije uspjela isporučiti jest trajan mir. Nakon dvotjednog primirja u travnju, koje je gotovo odmah prekršeno, u lipnju je potpisan krhki memorandum o razumijevanju u Islamabadu. Sukobi su se nastavljali unatoč njemu, a primirje je krajem kolovoza tek produljeno, bez konačnog mirovnog sporazuma. Rat traje, trošak raste, a mir ostaje najavljen, ne postignut.

Venezuela: nafta i zlato pod američkom kontrolom

Nakon hvatanja Nicolása Madura početkom 2026. godine, SAD je s privremenom venecuelanskom vlašću sklopio dogovor kojim kontrolira više od 65 milijardi barela venecuelanskih rezervi nafte, uz najavljenih stotinjak milijardi dolara ulaganja američkih kompanija. Američki ministar energetike otvoreno je rekao da SAD kontrolira i sam tok novca od prodaje te nafte.

Paralelno, 31 tona venecuelanskog zlata, blokirana od 2020. godine u Bank of England, nakon razornih potresa u lipnju 2026. dogovorena je za oslobađanje, no ne izravno Caracasu, nego pod nadzor američkog ministarstva financija, prije eventualne raspodjele na obnovu. Ekonomska moć nad venecuelanskim resursima time se u praksi seli u Washington.

Saveznici sve glasnije okreću leđa

Možda najveća promjena nije financijska, nego politička. Kanada, desetljećima najbliži gospodarski partner SAD-a, u ljeto je 2026. napustila pregovore s Washingtonom nakon što je Trump uveo 50-postotne carine na kanadske automobile. Ottawa je uzvratila carinama na američku robu vrijednu oko 20 milijardi dolara, izvoz američkih automobila u Kanadu pao je 22 posto, a bivša kanadska ministrica financija Chrystia Freeland poručila je da Washington udara svoje prijatelje u lice. Trumpove opetovane opaske da bi Kanada mogla postati "51. država" dodatno su otrovale odnos, pa Kanađani danas bojkotiraju američke proizvode i otkazuju putovanja u SAD.

Rezultat je zbližavanje Kanade i Europske unije: kanadski premijer prisustvovo je  na govor Ursule von der Leyen u Strasbourgu a i sam se obrati EU parlamantu sa željom partnerstva i pridruženog članstva , a za jesen je zakazan poseban summit EU i Kanade. Europska unija, koja se s Washingtonom već godinu dana nosi s vlastitim trgovinskim sukobom oko carina, otvoreno odbija posredovati u sukobu SAD-a i Kanade, poručujući time da više ne vjeruje da je Washington nepristran partner.

Godinu i pol nakon što smo pisali da carine same neće spasiti Ameriku od financijskog kolapsa, slika je jasnija nego ikad. Carine su donijele manje nego što je obećano, a val sudskih povrata dio te dobiti pretvorio je u novi trošak. Dug je premašio 40 bilijuna dolara, a kamate na njega prvi put u povijesti koštaju više od bilijun dolara godišnje. Rat s Iranom nije donio ni brzu pobjedu ni trajan mir, samo rastući račun. Preuzimanje venecuelanske nafte i zlata pokazuje da Washington traži nove izvore prihoda izvan vlastitih granica, dok istovremeno gubi povjerenje upravo onih saveznika, poput Kanade i Europske unije, koji bi mu inače bili prirodni partneri u suočavanju s Kinom. Amerika tako klizi dublje u dug i dulji rat, sve usamljenija na putu koji sama bira.

Ponašanje i odlučivnje  predsjednika Trumpa uvelike podsjeća na ponašanje  Dioklecijana koji je sam sebe na kraju proglasio Bogom. Trumpove  krive odluke kockaju  se sa sudbinom ne samo Amerike već i cijelog svjeta, koja tone u novu veliku krizu i recesiju.