Promocija desete knjige Veljka Đorđevića

Rijetko koja promocija knjige protekne bez ijednog trenutka tišine, potpuno prepuštena sjećanjima, smijehu i rođendanskoj pjesmi u čast glavnog junaka večeri. Upravo se to dogodilo na predstavljanju najnovije, autobiografske knjige prof. dr. sc. Veljka Đorđevića, uglednog neuropsihijatra čiji je životni put, od dječaka rođenog u liftu, preko amaterskog kazališta u Osijeku, do televizijskih emisija koje su gledala čitava kućanstva, ispričan kroz četiri različitia glasa koja su ga poznavali desetljećima. Smijeh je te večeri bio stalan pratitelj, izazivan gotovo svakom anegdotom koju su o Đorđeviću, ali i sam Đorđević o sebi, ispričali govornici, pa se slobodno može reći da je riječ o jednoj od najugodnijih i najopuštenijih promocija kakve se pamte, u kojoj su smijeh i toplina bili jednako važan dio programa koliko i sama knjiga.

Pionirka koja je sve vidjela prva

Večer je otvorio sam autor, zahvalivši se okupljenima što su došli na promociju knjige koju je opisao ne kao klasičan roman, već kao zbirku priča proživljenih zajedno s publikom u posljednjih pedeset godina. Riječ je prvo prepustio akademkinji Vidi Demarin, prijateljici od prvih dana specijalizacije, nazvavši je pionirkom preventivne neurologije. Demarin se prisjetila kako je u Hrvatsku donosila sve što je u svijetu bilo novo, od prvog doplera iz Švicarske do termografije tekućih kristala, jednostavne metode mjerenja cirkulacije pomoću trake osjetljive na toplinu. Baš je ta metoda bila povod jednoj od najupečatljivijih i najsmješnijih anegdota večeri: dok je mladi Đorđević na elitnom skupu u hotelu Intercontinental predstavljao istraživanje, pozornica se pod njim odjednom urušila i nagnula prema prvom redu, ravno prema Hebrangu, koji je kasnije postao ministar zdravstva. Bio je to, prisjetila se Demarin uz opći smijeh publike, njegov prvi javni nastup i trenutak koji je najavio buduću karijeru čovjeka koji je znanost znao učiniti razumljivom i bliskom ljudima. Zajedno su kasnije organizirali veliku preventivnu akciju u Vinogradskoj bolnici, gdje je četrnaest liječničkih timova u jednom danu mjerilo tlak i procjenjivalo rizik od moždanog udara stotinama građana koji su autobusima stizali iz okolice Zagreba.

Liječnik koji je znao slušati

Đorđević je potom pozvao prof. dr. sc. Miru Jakovljevića, s kojim ga veže prijateljstvo iz vremena kad su njihove ustanove, Klinička bolnica Sestre milosrdnice i KBC Rebro, bile svojevrsni suparnici. Jakovljević je govorio o knjigama kao terapiji, o pisanju koje liječi i čitanju koje vraća prošlost, ali i o samom Đorđeviću kao osobi koja mu je, kako je rekao, otvorila nove dimenzije razmišljanja jer je rođeni glumac, redatelj i slikar jednako koliko i liječnik. Ispričao je i priču o tome kako su njih dvojica, unatoč institucionalnoj podjeli, premostili jaz između dviju bolnica te pokrenuli edukacije iz transakcijske analize za studente medicine. Poseban dio izlaganja posvetio je i zajedničkom  humanitarnom radu, sjećanju na profesora Langa i konvoj pomoći prema Novoj Biloj, te na prijateljstvo s bosanskohercegovačkim akademicima poput Asima Kurjaka.

Prijateljstvo od osnovne škole

Najosobniji, ali i najduhovitiji ton u priču je unio prof. dr. sc. Miroslav Bekavac-Bešlin, kirurg s kojim Đorđevića veže zajedničko odrastanje još od osnovne škole, gimnazije i studija medicine. Prisjetio se djetinjstva u kojem su zajedno zapalili vatru ispod klavira, kumstva na krštenju Đorđevićeva sina, ali i tri godine tijekom kojih mu je prijatelj bio podstanar, razdoblja koje je, uz smijeh cijele dvorane, opisao kao iskušenje strpljenja zbog Đorđevićeve nesklonosti redu i čišćenju. Otkrio je i kako je Đorđević svake večeri s njegovim sinom molio Oče naš, ali ga je pritom naučio da u molitvu ubaci i vlastitu dopunu: "Bože, čuvaj Veljka i njegove komade." Bog je, dodao je Bekavac-Bešlin uz opći smijeh publike, tu molitvu očito uslišao, jer je Đorđević i danas tu, čitav i nepromijenjen. Šaljivo je zaključio da njegov prijatelj, unatoč svim talentima, ne zna samo dvije stvari: pjevati i pecati.

Upravo se u tom dijelu večeri razvila i priča o nogometnoj reprezentaciji hrvatskih liječnika, koja je 1998. godine u Klagenfurtu osvojila naslov svjetskih prvaka. Đorđević se prisjetio i utakmice na Ugljanu povodom 75. obljetnice tamošnje psihijatrijske bolnice, gdje je ekipa nesvjesno igrala protiv prerušenih profesionalaca i izgubila visokim rezultatom, no na dodjeli nagrada spretno je "pokupila" veći, pobjednički pehar i s njim se, uz zaprepaštenje pravih pobjednika, otisnula trajektom natrag prema Zagrebu.

Od Islanda do Vukovara

Posljednja se publici obratila prof. dr. sc. Marijana Braš, predsjednica Europskog instituta za medicinu usmjerenu prema osobi, organizacije koju zajedno s Đorđevićem vodi već niz godina. Prije zagrebačke promocije, ispričala je, knjiga je dan ranije prvi put predstavljena u Vukovaru, uz tamburaše, torte i proslavu profesorova rođendana, grada koji zauzima posebno mjesto u autorovim budućim projektima, uključujući izložbu "Pobjeda čovječnosti" posvećenu žrtvama Ovčare i roman posvećen medicinskim sestrama Domovinskog rata. Braš je publiku ponovno nasmijala pričom sa svjetskog kongresa u Reykjaviku, gdje je Đorđević, prijavljen kao "King George", spontano odglumio pacijenta s demencijom na pozornici Nacionalnog kazališta Islanda te time osvojio nagradu publike ispred profesionalnih glumaca. Najavila je i širenje instituta prema Zadru i otoku Ošljaku, gdje bi u budućnosti trebalo nastati europsko sjedište medicine usmjerene prema osobi.

Zajednička nit

Kroz sve iznesene priče, o pozornici koja se urušila pred budućim ministrom, o peharu osvojenom bez prava, o molitvi koju je Bog očito uslišao, o rođendanu proslavljenom u Vukovaru, provlačila se ista misao koju je autor i sam istaknuo na početku večeri: da knjiga koju je napisao nije stručno djelo, nego zapis o ljudima s kojima je pola stoljeća dijelio put. Upravo je taj neprestani smijeh, koji je pratio gotovo svaku ispričanu uspomenu, promociju pretvorio u jedno od najopuštenijih i najtoplijih okupljanja te vrste, svjedočanstvo o prijateljstvu koje traje dulje od bilo koje karijere.