search

Čija je zapravo pobuna mladih?

Zašto hrvatski studentski i srednjoškolski štrajk nije ostvario očekivanu masovnost i što nam govori o političkim podjelama među mladima?

Vesna Kljajić

Vesna Kljajić

Novinar

Objavljeno: 21. 11. 2026. u 14:06
visibility
Čija je zapravo pobuna mladih?

Pravo na prosvjed jedno je od temeljnih demokratskih prava. Svatko ima pravo izraziti nezadovoljstvo, zahtijevati promjene i javno kritizirati vlast. To pravo, razumije se, pripada i učenicima i studentima, bez obzira na njihova politička uvjerenja.

Međutim, pravo na prosvjed ne podrazumijeva i pravo na predstavljanje čitave generacije.

Upravo je to jedno od pitanja koja je otvorio Štrajk mladih, održan 20. studenoga u nekoliko hrvatskih gradova.

Prema prvim izvještajima, odaziv je bio neujednačen, a u mnogim školama nastava se održavala redovito. Ministarstvo obrazovanja izvijestilo je da je u jutarnjoj smjeni bilo čak manje izostanaka nego u usporedivom razdoblju prošle godine, uz ogradu da se ne može utvrditi koliko ih je povezano sa štrajkom.

Zašto inicijativa koja je otvorila niz stvarnih društvenih problema nije uspjela mobilizirati znatno širi krug učenika i studenata?

Odgovor možda treba potražiti u razlici između generacijskog nezadovoljstva i političke ideologije.

Hrvatska mladost nije jedinstven politički blok

Mladi u Hrvatskoj nemaju jedinstven svjetonazor. Među njima postoje ljevičari, liberali, konzervativci, vjernici, nacionalno orijentirani mladi ljudi, ali i oni koje politika gotovo uopće ne zanima.

Jedni odlaze na alternativne glazbene festivale i sudjeluju u lijevim aktivističkim inicijativama. Drugi odlaze na Thompsonove koncerte, sudjeluju u crkvenim aktivnostima ili njeguju drukčije političke i nacionalne vrijednosti.

Svi su oni mladi. I svi imaju pravo govoriti o svojoj budućnosti.

Zato je pogrešno pretpostaviti da će pripadnost istoj generaciji automatski proizvesti i zajedničko političko djelovanje.

Dostupno stanovanje, cijene hrane, kvaliteta obrazovanja i mogućnost zapošljavanja problemi su koji mogu povezivati mlade različitih uvjerenja. Međutim, kada se takvim zahtjevima pridruže izrazito svjetonazorska pitanja, prostor zajedničkog djelovanja postaje složeniji.

To se posebno odnosi na zahtjeve za ukidanjem obveznog vojnog roka, smanjivanjem obrambenih izdvajanja i demilitarizacijom.

Takvi zahtjevi legitimni su predmet političke rasprave, ali nije opravdano pretpostaviti da ih podupiru svi mladi ljudi.

Društveni zahtjevi i politički program

Organizatori Štrajka mladih predstavili su opsežan program koji obuhvaća stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, troškove života, okoliš i obrambenu politiku.

Riječ je o kombinaciji socijalnih, ekonomskih i političkih zahtjeva.

Pritom je zanimljivo da su organizatori u pojedinim gradovima naglašavali kako njihova inicijativa nije ni lijeva ni desna.

Ipak, zahtjevi za smanjivanjem vojnih izdvajanja, protivljenje militarizaciji i određeni prijedlozi gospodarskih promjena pokazuju jasne ideološke elemente programa.

To nije razlog za osporavanje prosvjeda. Politički aktivizam gotovo uvijek počiva na određenim vrijednostima.

No postavlja se pitanje treba li javnosti jasnije predstaviti politički karakter inicijative, umjesto očekivati da se različite skupine mladih prepoznaju u jedinstvenom programu.

Tko stoji iza inicijative?

Štrajk je organizirala neformalna inicijativa učenika i studenata povezana s međunarodnim pokretom International Youth Strike.

Javnu podršku izrazile su i pojedine lijeve političke opcije, kao i sindikalne organizacije.

Savez samostalnih sindikata Hrvatske, primjerice, podržao je inicijativu i njezine zahtjeve povezao s vlastitim zalaganjem za bolje plaće, javne usluge i pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva.

Takva podrška nije dokaz da su političke stranke ili sindikati organizirali prosvjed iz pozadine.

Međutim, otvara legitimna pitanja: tko sudjeluje u oblikovanju programa, kako se donose odluke, kakva je uloga političkih organizacija i tko ima mandat govoriti u ime učenika, studenata ili sindikalnog članstva?

Posebno je zanimljivo pitanje sindikalne podrške. Sindikati imaju pravo zauzimati javne stavove u skladu sa svojim statutima, ali članovi imaju jednako legitimno pravo tražiti objašnjenje tko je i na temelju koje odluke podržao određenu inicijativu.

Transparentnost ne bi smjela biti zahtjev koji se postavlja samo vlasti.

Srbija nije Hrvatska

Usporedbe s prosvjedima u Srbiji zahtijevaju oprez.

Studentski prosvjedi u Srbiji nastali su nakon tragedije u Novom Sadu, u političkom i društvenom okruženju obilježenom dugotrajnim sukobima oko odgovornosti institucija i načina upravljanja državom.

Hrvatska ima drukčiju političku povijest, drukčije odnose među strankama i drukčiju strukturu društvenih sukoba.

Prosvjedni model koji je mobilizirao velik broj ljudi u jednoj zemlji ne mora proizvesti jednak odgovor u drugoj.

Posebno ako se ne vodi računa o razlikama među mladima i o tome koliko se pojedine skupine mogu poistovjetiti s prosvjednim zahtjevima.

Simbolika datuma

Izbor 20. studenoga također zaslužuje osvrt.

Taj datum u Hrvatskoj nosi posebno teško povijesno značenje zbog zločina na Ovčari, počinjenog u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Istodobno, hrvatski prosvjed bio je dio međunarodne inicijative, što pruža objašnjenje zajedničkog termina.

Nema osnove, bez dokaza, tvrditi da je datum odabran radi potiskivanja sjećanja na žrtve.

Ipak, organizatori javnih okupljanja trebaju voditi računa i o nacionalnom povijesnom kontekstu, osobito kada njihov program uključuje zahtjeve koji se odnose na vojsku i obrambenu politiku.

Prosvjed i politička vjerodostojnost

Slabiji odaziv ne znači nužno da su problemi na koje su organizatori upozorili nevažni.

Ne znači ni da mladi nisu nezadovoljni.

Može, međutim, otvoriti pitanje koliko su se široki programski zahtjevi poklopili s očekivanjima generacije kojoj su bili upućeni.

Jednako tako, brojni sukobi na društvenim mrežama pokazuju koliko se rasprava o prosvjedima lako pretvara u međusobno etiketiranje i vrijeđanje.

Kritika prosvjeda nije napad na pravo prosvjedovanja. Kao što ni sudjelovanje u prosvjedu ne znači da netko nema pravo na drukčije političko mišljenje.

U demokratskom društvu oboje mora biti moguće.

Zato bi možda najvažnija pouka jučerašnjeg Štrajka mladih trebala biti jednostavna: nije dovoljno pozvati se na nezadovoljstvo jedne generacije da bi se zadobila njezina široka podrška.

Potrebno je pokazati tko organizira prosvjed, koje vrijednosti zastupa, kome se obraća i koliko je spreman prihvatiti različitost unutar generacije koju želi predstavljati.

Jer mladost nije politička ideologija. A pravo da se govori u ime mladih ne proizlazi iz samog naziva prosvjeda.

Foto ilustracija : ChatGPT

Sponzorirani sadržaj