NEVIDLJIVI LJUDI: Ne morate biti mladi da biste živjeli u sadašnjosti

„U moje vrijeme...“

Vjerojatno nema generacije koja tu rečenicu nije izgovorila. I nema u njoj ničega lošeg. Svatko od nas nosi svoje vrijeme, glazbu uz koju je plesao, knjige koje je čitao, način na koji se odijevao, ljude koje je poznavao i vrijednosti uz koje je odrastao.

Problem nastaje kada iza „u moje vrijeme“ neizostavno slijedi „sve je bilo bolje“.

Nije.

Nešto je bilo bolje, nešto mnogo gore, a mnogo toga bilo je jednostavno drukčije.

Starjeti ne znači da čovjek mora odbaciti svijet u kojem je odrastao. Ali ne znači ni da mora ostati živjeti u njemu. Jer svijet se neće prestati mijenjati zato što smo mi napunili 60, 70, 80 ili 90 godina.

Ne moramo pripadati novoj generaciji da bismo pripadali sadašnjem vremenu.

Ne morate znati sve, ali nemojte prestati učiti

Moja majka ima 90 godina. Kad razmišljam o tome zašto je, unatoč svemu što joj godine donose, još uvijek toliko zainteresirana za život, mislim da je jedan od odgovora vrlo jednostavan: nikada nije prestala učiti i nikada se nije umorila od života.

Okružena je ljudima mnogo mlađima od sebe. Oni joj rado pomažu, ali još radije s njom razgovaraju.

To nije jednosmjerna pomoć „mladih staroj osobi“. To je razmjena.

Oni njoj donose priče o svijetu koji se promijenio, a ona njima priče o svijetu kojeg se oni ne mogu sjećati. Razlika od nekoliko desetljeća tada prestaje biti najvažnija stvar za stolom.

Neki dan ju je voljeni nećak vozio optičaru. Kad se vratila, nazvala me.

Ispričala mi je da se on uskoro vraća u Njemačku, a sredinom listopada ponovno dolazi jer s društvom ide na važnu nogometnu utakmicu. Treba im čak 15 ulaznica, a njih je, čula je, strašno teško nabaviti.

Zastala je, razmislila i pronašla rješenje.

„Čekaj, ti znaš sve te ljude u nogometu, bili su ti u emisiji, ajde im probaj nabaviti karte.“

Pitam koja je utakmica.

„Igra naš (poznati hrvatski klub) s nekim...“

Protivnika nije zapamtila. Ali je zapamtila da njezinu nećaku trebaju ulaznice kada ponovno dolazi iz Njemačke i da postoji problem koji bi se možda mogao riješiti.

Možda je upravo to jedan od načina kako čovjek sa 90 godina ostaje u sadašnjosti: još ga zanima što će ljudi koje voli raditi sredinom listopada.

Najbolji lijek protiv „današnje omladine“

Druženje s ljudima drugih generacija jedan je od najboljih načina da ne ostanemo zatvoreni u vlastitom vremenu.

„Današnja omladina“ može nam izgledati strašno dok je zamišljamo kao apstraktnu masu. A onda upoznamo Anu, Ivana, Luku ili Mariju i otkrijemo vrijedne, duhovite, obrazovane i suosjećajne mlade ljude.

Vrijedi i obrnuto.

Mladi mogu imati stereotip o starijima kao ljudima koji samo pričaju o bolestima, žale se na mirovine i objašnjavaju kako je nekada sve bilo bolje. A onda upoznaju konkretnog čovjeka od 80 ili 90 godina i otkriju osobu s humorom, iskustvom, zanimljivim stavovima i pričama koje se ne mogu pronaći na internetu.

Međugeneracijsko druženje zato nije socijalna pomoć starijima.

To je razmjena.

Stariji čovjek može pitati mladu osobu što sluša, kako radi, kako danas upoznaje ljude, čega se njegova generacija boji i čemu se nada. A onda joj može ispričati kako je sve to izgledalo prije pedeset godina, bez natjecanja čije je vrijeme bilo bolje.

Jer čuvati uspomene znači imati prošlost. Živjeti samo u uspomenama znači polako gubiti sadašnjost.

„Meni to ne treba“

Tehnologija je možda najbolji primjer koliko se lako možemo sami isključiti iz svijeta.

Nitko ne očekuje od čovjeka od 80 godina da postane informatičar. Ne mora imati TikTok, pratiti influencere niti znati čemu služi svaka nova aplikacija.

Ali rečenica „meni to ne treba“ danas može ozbiljno smanjiti samostalnost starije osobe.

Znati poslati poruku ili fotografiju, razgovarati s djecom videopozivom, pronaći vozni red, pročitati informaciju, koristiti osnovne digitalne usluge ili prepoznati internetsku prijevaru više nije samo zabava.

Tehnologija starijem čovjeku može omogućiti da dulje bude samostalan.

Pritom nema nikakve sramote pitati pet ili deset puta kako se nešto radi.

Sramotnije je kada mlađa osoba odgovori:

„Joj, pa kako to ne znaš? Daj meni, brže ću.“

Naravno da ćeš brže. Ali ako svaki put uzmeš telefon iz ruke starije osobe i sve napraviš umjesto nje, nisi je ničemu naučio osim da bez tebe ne može.

Učiti nešto što vam uopće ne treba

Postoji još jedna divna privilegija starije dobi: napokon možete učiti nešto bez ikakve koristi.

Strani jezik. Fotografiju. Ples. Povijest umjetnosti. Rad na računalu. Vrtlarstvo. Glazbu.

Ne morate položiti ispit. Ne treba vam diploma. Nećete zbog toga dobiti veću plaću.

Možete učiti jednostavno zato što vas nešto zanima.

I možda su dvije najvažnije rečenice koje čovjek može zadržati do duboke starosti:

„Nisam to znao.“

i

„Pokaži mi.“

Jer čovjek koji još može priznati da nešto ne zna ostavio je otvorena vrata novom znanju.

Držati korak s vremenom ne znači odobravati sve

Ni to ne treba pobrkati.

Stariji čovjek ne mora prihvatiti svaku novu modu, običaj ili društvenu vrijednost samo zato što je nova.

Moja majka, primjerice, može biti vrlo otvorena prema mlađim ljudima i svijetu koji se mijenja, ali ima neke moralne stavove od kojih ne odstupa.

Oduvijek je prezirala ljude koji iskorištavaju tuđu ekonomsku nevolju. Posebno je ljute imućni stariji muškarci koji se hvale kako vrlo mladim djevojkama „sve kupuju“, a zauzvrat očekuju intimnost.

Njezina reakcija je uvijek ista:

„Kako ne bi pomogli sirotinji bez ucjene!“

Ne mora se svatko s njom složiti. I velika razlika u godinama između dvoje odraslih ljudi sama po sebi ne znači ni iskorištavanje ni nepošten odnos.

Ali upravo je u tome poanta.

Biti suvremen ne znači reći: „Sve novo je dobro.“

Znači pokušati razumjeti svijet koji se promijenio, nešto prihvatiti, nešto odbaciti i znati objasniti zašto.

„Mi smo tako radili pa nam ništa nije bilo“

I znanje se mijenja.

Medicina danas neke stvari vidi drukčije nego prije četrdeset godina. Promijenili su se prehrana, psihologija, odgoj djece, radni odnosi, komunikacija i mnoge društvene norme.

Iskustvo starijeg čovjeka dragocjeno je, ali iskustvo nije nepogrešivo.

„Mi smo tako radili i ništa nam nije bilo“ nije znanstveni dokaz da je nešto bilo dobro.

Jedan od najljepših znakova intelektualne vitalnosti upravo je sposobnost čovjeka da kaže:

„Cijeli život sam mislio jedno. Sada znam nešto novo i promijenio sam mišljenje.“

To nije slabost. To je sposobnost učenja.

Je li nekada doista sve bilo bolje?

Sjećanja imaju zanimljivu osobinu. Vrijeme često ublaži ružne dijelove, a sačuva lijepe.

Sjećamo se plesnjaka, prvih ljubavi, prijateljstava, glazbe i osjećaja da je cijeli život pred nama.

Lakše zaboravljamo lošiju zdravstvenu zaštitu, manjak izbora, teže fizičke poslove, hladnije stanove, društvene zabrane i stvari koje danas više ne bismo prihvatili.

Zato nam se ponekad čini da je svijet naše mladosti bio bolji zato što je svijet bio bolji.

A ponekad nam se čini boljim jednostavno zato što smo mi bili mladi.

Ostanite dio svijeta

Kazalište, kino, izložba, utakmica, koncert, knjiga, kafić, putovanje, volontiranje, prijatelji, društvene mreže, razgovor sa susjedom...

Nije važno što ćete izabrati.

Važno je da svijet starije osobe ne postane sve manji dok jednoga dana od njega ne ostanu samo stan, televizor, trgovina, ljekarna i liječnik.

Netko voli samoću i u njoj ima bogat život. To nije problem.

Problem nastaje kada čovjek sam sebi počne zatvarati vrata:

„Prestar sam.“

„Što ću ja tamo?“

„Tamo su samo mladi.“

„Mene to više ne zanima.“

„Ne trebaju meni te novotarije.“

Svako takvo „ne treba meni“ može postati još jedan mali korak kojim se čovjek udaljava od svijeta.

Naravno, ni odgovornost nije samo na starijima.

Ako želimo da ostanu uključeni, moramo ih uključivati. Objasniti umjesto ismijavati. Pokazati, a ne raditi umjesto njih. Pitati ih što misle umjesto pretpostaviti da više ne razumiju.

I, možda najvažnije, prestati razgovarati o njima kao da nisu u prostoriji.

Ne pokušavajte ostati mladi. Ostanite znatiželjni.

Moja majka ima 90 godina.

Ne pokušava biti mlada. Ima svoje navike, svoja sjećanja, svoje vrlo čvrste stavove i, vjerujte mi, itekako će vam ih reći.

Ali još je zanima što se događa oko nje. Druži se s mnogo mlađim ljudima. Sluša. Pita. Uči. Planira.

Ukratko, nije se umorila od života.

Možda je upravo to jedan od odgovora na pitanje kako ne ostati zarobljen u vremenu.

Ne morate znati sve što znaju vaši unuci. Ne morate slušati njihovu glazbu, odijevati se kao oni niti razumjeti svaku novu riječ.

Ne morate pokušavati izgledati kao da imate trideset.

Ali nemojte prestati pitati:

„A što je to?“

„Kako to radi?“

„Zašto vi tako mislite?“

„Pokaži mi.“

Jer godine prolaze svakome.

Ali znatiželja nema datuma umirovljenja.

 

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Pozitivno.hr fotomontaža AI