Kada je 1991. godine Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne formacije krenule na Hrvatsku, cilj je bio jasan: spriječiti raspad Jugoslavije silom i stvoriti „Veliku Srbiju“ na teritoriju koji je uključivao gotovo trećinu Hrvatske. Slijedili su mjeseci opsade i zločina koji su duboko obilježili generacije  pad Vukovara u studenom 1991. i pogubljenje ranjenika i civila u Ovčari, masakr u Škabrnji, granatiranje Zadra, Šibenika, Dubrovnika i drugih gradova, te dugotrajna okupacija istočne Slavonije, dijelova Banovine, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije kroz samoproglašenu „Republiku Srpsku Krajinu“.

U te četiri godine Hrvatska je, uz embargo na uvoz oružja i uz golemu cijenu u ljudskim životima, izgradila vojsku praktički iz ničega. Ta vojska je 1995. bila spremna za odlučujući zaokret u ratu.

Bljesak, Bihać i plan Z-4

Operacija „Bljesak“ u svibnju 1995. vratila je pod hrvatsku kontrolu zapadnu Slavoniju i bila je najava onoga što slijedi. Istog ljeta, hrvatske i bošnjačke snage sudjelovale su u zaustavljanju pada Bihaća, grada koji je bio pod opsadom srpskih snaga i blizu pada — samo mjesec dana nakon što su bosanski Srbi u Srebrenici počinili genocid, ubivši prema utvrđenim podacima preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, najgori zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Prije vojnog rješenja postojao je i diplomatski pokušaj: plan Z-4, koji je vodstvu tzv. RSK nudio širu autonomiju državu u državi“ unutar Hrvatske, s vlastitim parlamentom, policijom i simbolima. Krajinsko vodstvo, uz podršku Beograda, plan je odbilo, procjenjujući da može zadržati okupirani teritorij silom ili uz pomoć Srbije. Ta procjena se pokazala kobno pogrešnom.

Oluja: 4.–7. kolovoza 1995.

Operacija „Oluja“ pokrenuta je 4. kolovoza 1995. i u nekoliko dana vratila je pod hrvatski suverenitet gotovo cijelo okupirano područje , Knin je pao već prvog dana. Vojno gledano, riječ je o jednoj od najuspješnijih i najbrže izvedenih operacija tog rata u Europi, koja je slomila vojnu strukturu RSK i omogućila hrvatskoj vojsci da produži prema Bosni i Hercegovini, gdje je zajedno s Armijom BiH pomogla u rasterećenju bihaćkog džepa i pritisnula bosanske Srbe za stolom za pregovore. Manje od tri mjeseca poslije potpisan je Daytonski mirovni sporazum koji je okončao rat u Bosni i Hercegovini rezultat u kojem je Oluja imala nezaobilaznu ulogu.

Trideset i jedna godina poslije

Oluja je Hrvatskoj donijela ono što joj je bilo najpotrebnije: kraj rata na svom teritoriju i teritorijalnu cjelovitost, a regiji je pomogla prema miru koji je, uz sve mane Daytonskog sporazuma, ipak zaustavio ubijanje u Bosni i Hercegovini. Unatoč stalnim, desetljetnim pokušajima iz Beograda da se Oluja diskreditira i proglasi zločinačkom akcijom, povijesna i pravna istina danas je neoboriva. Međunarodni sud u Haagu oslobađajućom je presudom hrvatskim generalima stavio točku na "i", potpuno demontirajući tezu o udruženom zločinačkom pothvatu te potvrdivši legitimitet i čistoću hrvatske borbe. Humanost hrvatske vojske prema lokalnom stanovništvu i zarobljenim neprijateljskim vojnicima dokumentirana je činjenica. O tome zorno svjedoče i autentične videostvari iz tog vremena – poput snimke ulaska hrvatskih snaga u Topusko

https://www.youtube.com/watch?v=OUX7Omt0Po 

, koja služi kao trajni vizualni dokaz reda, stege i ponašanja pobjedničke vojske. Predaja cijelog 21. kordunskog korpusa, povijesni trenutak u kojem je razum ipak prevladao nad fanatizmom, spasila je više tisuća života s obje strane i najbolje oslikava vojničku čast s kojom je operacija provedena.

Danas, godinama kasnije, pobjednici slave mir i grade svoju državu, dok iz Srbije i Republike Srpske i dalje slušamo odjeke huškačke politike. Elite koje danas šire mržnju i traže vanjske neprijatelje, iste su one koje su nekoć vlastiti narod gurnule u ratnu katastrofu i stradanje. dovoljno je prisjetiti se zapaljivih govora Aleksandra Vučića u okupiranoj Glini  o granicama "Velike Srbije". Agresivna retorika prema Hrvatskoj danas im služi prvenstveno kao dimna zavjesa. Njome pred vlastitim građanima pokušavaju prikriti vlastitu političku nesposobnost, promašene odluke i političku korupciju.

Prava istina o tome kako danas žive narodi ne nalazi se u zapaljivim govorima s beogradskih govornica, već u svakodnevnom, stvarnom životu. Unatoč bajkama političara u Srbiji o tome kako im "cvjetaju ruže", ekonomska stvarnost tjera građane Srbije da masovno dolaze u Hrvatsku i vrijedno rade kao sezonski radnici. Egzistenciju pronalaze upravo u zemlji koju njihovi političari uporno i neumorno pokušavaju ocrniti.

Vrijeme je da kreatori nemira konačno završe rat u vlastitim glavama i okrenu se budućnosti. Hrvatska je svoju slobodu izborila, obranila i potvrdila pred poviješću. Oluja ostaje trajni simbol pobjede koja je donijela mir, a autentični novinarski i video zapisi ostaju čvrst bedem protiv svakog pokušaja manipulacije i prekrajanja istine.