Sljedeća destinacija koju sam posjetila na putovanju Kinom je Xian. Grad je bio početna točka istočnog puta svile i glavni grad nekoliko kineskih dinastija kroz povijest. Uz grad se veže jedno od najvećih svjetskih arheoloških otkrića – vojska od terakote, a osim ovog arheološkog lokaliteta grad obiluje i drugim povijesnim bogatstvima.

Mreža brzih vlakova

Nakon višednevnog boravka u Pekingu bližio se odlazak iz ovog poviješću bogatog grada i odlazak prema Xianu. Udaljenost ovih dvaju gradova iznosi oko 1.200 km, a kao prijevozno sredstvo koristili smo brzi vlak. Kina ima približno 50.000 km mreže brzih vlakova što je značajno više nego sve druge zemlje zajedno. Brzi vlakovi su se pokazali kao efikasno prijevozno sredstvo za prevaljivanje velikih udaljenosti. Od Pekinga do Xiana ovim modernim brzim vlakom bilo je potrebno nešto više od 5 sati uz usputna stajanja na stanicama. Ovisno o liniji i uz veću brzinu, put se može svladati i za četiri sata. Brzina od 305 km/h koju je vlak postizao bila je dojmljiva sama po sebi.

Željeznički kolodvori se ističu svojom veličinom. Kontrola koja se prolazi prilikom putovanja vlakom ista je kao i kod putovanja zrakoplovom. Vožnja brzim vlakom do Xiana je bila samo jedna u nizu na putovanju Kinom. Dok se vozim vlakom, duž puta se nižu krajolici, gradovi i nepregledni nizovi praznih nebodera, koji strpljivo čekaju svoje stanare. Kina je zemlja sa najviše urbanog stanovništva na svijetu – oko milijardu stanovnika s tendencijom porasta.

Dva tornja simboli grada

U večernjim satima napokon smo stigli u Xian. Prije nego smo se uputili prema hotelu, za brzinsko upoznavanje grada, autobus je napravio krug centrom grada gdje se nalaze simboli grada Toranj bubnja i Toranj zvona. Nekada su oba tornja imala važnu ulogu u označavanju vremena - Toranj zvona je najavljivao zoru i otvaranje gradskih vrata, a drugi je toranj bubnjevima navečer označavao njihovo zatvaranje. U drevnim vremenima bubnjevi su se koristili i kao upozorenje na opasnost.

Noćni život Xiana

Dolaskom u hotel, pola sata je bilo sasvim dovoljno, za ostavljanje prtljage i kratko osvježenje te povratak u centar grada ovaj put pješice. Prvi cilj je bio pronaći restoran i pojesti nešto. Krivi odabir hrane i glava pijetla koja me je gledala s tanjura izazvala je salve smijeha. Nije se znalo tko se bolje zabavlja mi ili Kinezi koji su nas promatrali kao da smo pokusni kunići. Nekako smo pronašli zajednički jezik, a gostoprimstvo je bilo neizostavno.

Središnji trg blizu tornjeva i okolne ulice bile su prepune ljudi. Ulični štandovi, restorani i trgovine nizali su se uzduž ulica i svatko si je mogao priuštiti što mu odgovara. Okolne zgrade su blještile u raznim bojama. Uobičajen prizor ispred turističkih znamenitosti su mlade Kineskinje odjevene u tradicionalnu nošnju koje fotografiraju profesionalci. Najam kostima i profesionalno fotografiranje nije rezervirano samo za Kineze već svatko od turista koji to žele mogu si priuštiti ovo nezaboravno iskustvo.

Muslimanska četvrt

Muslimanska četvrt ili Huimin Jie u Xianu se nalazi u starom dijelu grada nedaleko od Kule bubnja. Ova je četvrt centar života Hui muslimanske zajednice jedne od brojnih etničkih skupina u Kini. Središnji dio života događa se na životopisnoj tržnici. Istog trenutka kada kročite nogom na tržnicu prožmu vas svi okusi i mirisi razne hrane koja se može naći na štandovima i u restoranima. Između izgledom i bojama primamljive hrane mogu se vidjeti i probati kolači od osmantusa – biljka iz porodice maslina mirisnih cvjetova slatkastog okusa, ručno rađeni rezanci, ražnjići s mesom, povrćem ili morskim plodovima i cvjetni kruh – huamo. Za one hrabrije tu je smrdljivi tofu koji se obično priprema pržen.

Šetajući tržnicom, u brojnim suvenirnica i trgovinama može se vidjeti sve i svašta i izgubiti pojam o vremenu kao što se meni dogodilo.

Stare zidine Xiana

Zidine Xiana datiraju iz 14. stoljeća za vrijeme vladavine dinastije Ming, a tijekom stoljeća su više puta obnavljane. Prvotno su služile kao obrambeni sustav dugačak 14 km, a danas predstavljaju popularnu turističku atrakciju. Zidine se mogu proći pješice, ali i biciklom te ih obići za 1,5 - 2 sata. Iako nam je unajmljivanje bicikla zvučalo primamljivo, ipak smo se odlučili za šetnju. Lagana šetnja od oko sat vremena uz zaustavljanje kod Južnih vrata i stražarskih kula bila je dovoljna da se stvori dojam o kakvoj se velebnoj građevini radi. Pogled izvan zidina otkriva modernu vizuru grada. Zidine Xiana su izvrstan primjer simbioze stare i moderne arhitekture.

Neprocjenjivo blago od terakote

Dvojica seljaka su 1974. godine sasvim slučajno, kopajući bunar, naišla na krhotine terakote i time je započela priča koja je ušla u povijest. Više od dvije tisuće godina vojnici od terakote skriveni pod zemljom privukli su pozornost cijelog svijeta. Daljnja arheološka iskapanja su otkrila da se radi o arheološkoj lokaciji većih razmjera i da se na površini od 56 kvadratnih kilometara nalazi i mauzolej prvog kineskog cara Qin Shi Huangdija. Ovaj je kompleks zamišljen kao replika njegovog zemaljskog carstva. Do sada je otkriveno oko 8.000 vojnika čija je uloga štititi prvog kineskog cara u zagrobnom životu.

Priča o prvom kineskom caru

Prije ujedinjenja Kine pod dinastijom Qin, Kina je bila podijeljena na zaraćene države - od kojih je bilo sedam glavnih država. Qin Shi Huangdi je osvojio sve države i postao prvim kineskim carom ujedinjene Kine 221. godine pr. Kr. Kineski carevi su tijekom života nosili tri imena - ono pri rođenju, ono tijekom vladavine i ono nakon smrti. Bio je okrutan vladar i pretpostavlja se da ga je vojska u zagrobnom životu trebala štititi od osvete neprijatelja. Njegovu vladavinu obilježila je i reforma koja je podrazumijevala uvođenje jedinstvene valute i pisma te standardiziranje mjera i utega. Čim je stupio na vlast započela je izgradnja mauzoleja koja je trajala oko 40 godina, a na njegovoj izgradnji sudjelovalo je približno milijun radnika.

Car je bio opsjednut dugovječnošću te su njegovi podanici neprestano tražili eliksir besmrtnosti. Prema legendi umro je od trovanja živom za koju se vjerovalo da je pronađeni eliksir. Zanimljivo je da ga živa prati i danas. Iako iskapanja ovog arheološkog lokaliteta traju već pola stoljeća, careva grobnica još nije otkopana. Suvremena istraživanja su pokazala visoku koncentraciju žive oko mauzoleja. Stari zapisi navode da je mauzolej zaštićen rijekama i morima od žive. Arheolozi još uvijek traže način kako doći do grobnice, a da se pritom ne ugrozi okoliš.

Vojska od terakote

Do putovanja u Kinu vojsku od terakote vidjela sam jedino u dokumentarcima i na svojoj komodi - figurica koju sam davno dobila od prijateljice kao suvenir sa putovanja. Na ovom arheološkom lokalitetu turistima su za obilazak otvorene tri natkrivene jame i Muzej prvog cara dinastije Qin. Kada sam zakoračila u prvu jamu ispred mene se pružao spektakularan pogled. Vojnici su stajali u prirodnoj veličini, u različitim položajima poredani u pravu borbenu formaciju kao da će svakog trena oživjeti. Niti jedan vojnik nije pronađen čitav. Nekoliko je pronađeno s manjim oštećenjima dok su ostali razbijeni u fragmente – stotine i tisuće. Posebno fascinira činjenica da nijedno lice nije isto, a pretpostavlja se da je namjera bila prikazati raznolikost naroda koji su živjeli u carstvu. Majstori su išli do te mjere da vojnici imaju čak i različite frizure. Druga i treća jama su u  usporedbi s prvom znatno manje, a u njima se između ostalog mogu vidjeti konjanici, strijelci, kočije s konjima, časnici i zapovjednici.

Kako je nastala vojska od terakote

Postojale su manufakture za izradu vojnika. Posebno su se izrađivali trup, ruke, noge i glava koji su se potom sastavljali. Do sada je pronađeno oko 8.000 vojnika, ali nisu svi sastavljeni. Vojnici su prilikom izrade bili obojeni u živopisne boje. Prilikom izlaganja zraku i svjetlu boje nestaju te se stoga većina njih čuva pod zemljom do pronalaska načina kako ih očuvati.

Spretne ruke majstora izradile su i 130 bojnih kola, 670 konja, razno oružje, orkestar, akrobate, ždralove, labudove, patke, kornjače. To je samo dio onoga što se može vidjeti u ovom kompleksu. Arheolozi mogu samo nagađati koje sve još tajne skriva ovaj lokalitet.

Nakon obilaska ovog kompleksa ostala sam bez riječi i puna dojmova. Mogla sam napisati još mnogo toga, ali ni tada ne bi bilo dovoljno dočarati veličinu onoga što je ljudska ruka napravila prije više od 2.000 godina. Jednostavno, to se mora doživjeti!