Dečki iz vrtića imaju PlayStation

Nedavno me petogodišnjak pitao: "Kad ćete mi kupiti PlayStation?" Upitala sam ga: "A što ti je to?" Naravno da sam znala što je, ali željela sam čuti što će on reći.

"Ne znam točno, to su ti neke igrice na televizoru. Dečki iz vrtića to imaju pa se igraju i često pričaju o tome."

Taj mi je odgovor objasnio više nego bilo koji članak. Njemu zapravo ne treba konzola, treba mu da u vrtiću bude dio priče.

Kako izgleda naša večer

Kod nas nakon povratka s posla i iz vrtića slijedi pola sata do 45 minuta crtića. Neću glumiti da je to samo zbog njega: dok gleda, ja u miru popijem kavu i stignem pripremiti večeru. Poslije gradimo lego, vozimo drvenu željeznicu, slažemo puzzle ili igramo društvene igre, a često mi pomaže i oko kuhanja. Zatim večera, kupanje, knjiga i krevet.

Ne ide uvijek tako. Ima dana kad sam umorna ili imam previše posla pa crtić potraje dulje, ponekad i cijeli dugometražni. Vikendom ponekad popustimo i ispadne dva sata crtića, ali raspoređeno u dva-tri navrata. Dogodi se i da umjesto knjige pustim priču na mobitelu.

Zato mi nije teško razumjeti roditelje kod kojih to ode puno dalje. Nakon radnog dana nije uvijek lako naći snage za još jednu igru, a ekran je na dohvat ruke. Granica koja kod nas drži nije stvar strogog odgoja, nego dogovora i toga što smo uz sve to i dalje puno vani i na slobodnim aktivnostima.

Nisam u tome sama. U istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabrog telefona na 655 roditelja predškolaca, provedenom 2016. i 2017., njih 56 posto navodi da ekran koristi kako bi zaokupilo djetetovu pažnju, a oko 40 posto smatra da stres na poslu šteti kvaliteti zajedničkog vremena. Ti su podaci stariji od korone i od svih aplikacija i alata koji su u međuvremenu ušli u dječje sobe, pa se ne bih kladila da su se brojke od tada smanjile.

Zašto konzola nije crtić

Crtić ima kraj. Igrica ga nema. Igre nisu napravljene da stanu kad vi kažete, nego da dijete zadrže. Taman kad istekne dogovorenih pola sata, dijete je "tek počelo novu razinu", pa slijede pregovori i suze. Po pričama roditelja šestogodišnjaka koji već igraju konzole, gašenje ekrana postalo je svakodnevna borba.

S crtićima se i sama povremeno natežem. Drugi front u kući mi ne treba.

Naš dogovor

Konzolu zasad ne dobiva, jer je premalen. Dogovorili smo se da, ako je toliko želi, može skupljati novac. Pomalo je to i učenje vrijednosti novca, a ponajviše je to način da se kupnja odgodi dok ne budem spremna na svakodnevne pregovore oko gašenja.

Petnaestogodišnjakinja i mobitel

Kći ima drukčiji odnos prema ekranima. Konzole nikad nije zarezivala, ali mobitel jest. Pamtim korona-razdoblje i zatvorenost u stanu, kad su mobitel i online druženje bili jedini prozor u svijet.

Iskreno, mislim da ga koristi više nego bi trebala. No to je ne sprječava da uredno obavlja obveze, a meni je najvažnije da i dalje rado sjedne s nama, popriča i uključi se u obiteljski život. Na odmoru se mobiteli često maknu, a na stol dođu društvene igre koje igramo svi zajedno. Nije idealno, ali funkcionira.

Što iz toga

Ne možemo ih u potpunosti odvojiti od raznih tipova ekrana i digitalnih alata. Gledajući kćer i njezine vršnjake, vidim da je to njihov način komunikacije. Istina je da su djeca vičnija i spretnija s ekranima i tehnologijom nego što smo mi, pa jednostavno moramo prilagoditi sebe i svoj odgoj modernom vremenu koje pred nas stavlja razne izazove. Ni ja ne znam sve aplikacije koje njoj ulaze u svakodnevicu, iako se smatram prilično digitalno pismenom, pa mi se čini da je bolje s njom o tome razgovarati nego joj nešto zabranjivati.

Za sina je to jednostavnije. PlayStation čeka, a on skuplja novac. Razgovor o tome što dečki u vrtiću igraju i zašto je to njemu važno još nismo završili.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Ilustracija Gemini