Dobrota na tračnicama: djelatnici HŽ-a velikog srca

Slijepi Mario Plavšić iz Đakova i njegova supruga putovali su vlakom i zamjenskim autobusom na rehabilitaciju u Daruvarske toplice. Vratili su se s pričom koju, kako kažu, moraju ispričati javnosti: o šefu kolodvora koji je osobno došao pred hotel provjeriti stiže li po njih prijevoz, o vozačici koju je nazvao Mahatmom, i o nizu djelatnika HŽ-a koji su ih, korak po korak, sigurno doveli do cilja i natrag.

Mirjana Jozić i Željko Basić pred kolodvorom Banova Jaruga, gdje su slijepi putnik Mario Plavšić i njegova supruga presjedali na putu za Daruvarske toplice (Foto: HŽ Infrastruktura)

O Hrvatskim željeznicama najčešće se piše kad vlak kasni, kad se pruga zatvori ili kad putnici negoduju. Mario Plavšić te kritike dobro poznaje, ali na njih odgovara rečenicom koju ponavlja nekoliko puta tijekom razgovora: „Bez obzira na sva kašnjenja, uvijek stignu na cilj.“

A ovaj put, kaže, stigli su s nečim puno vrjednijim od točnosti.

Putovanje koje je počelo s napetošću

Iz Đakova do Daruvara bez automobila teško je doći. Izravne autobusne linije odavno nema, a varijanta s presjedanjem u Kutini značila bi dolazak poslijepodne, prekasno za pregled kod fizijatra, na koji se trebaju javiti do podneva. Plavšić se zato obratio, kako kaže, „našoj staroj, dobroj Hrvatskoj željeznici“ i pronašao idealnu vezu s presjedanjem u Banovoj Jarugi.

Usluga asistencije osobama s invaliditetom, koju HŽ pruža, za njega nije bila novost. Otkrio ju je slučajno, još u vrijeme pandemije, i potaknuo Hrvatski savez slijepih da o njoj piše u svojem glasilu. „Jer to nitko nije znao da postoji. I od tada to intenzivno koriste, pogotovo slijepe osobe u Hrvatskoj“, kaže.

Asistenciju je najavio nekoliko dana ranije. Ljubazni mladić s njim je telefonom ispunio obrazac: osobni podaci, vrsta invaliditeta, koristi li psa vodiča ili bijeli štap. Dva dana kasnije stigla je potvrda.

Ipak, napetost je ostala. Plavšić je slijep, a supruga, koja putuje s njim, teže je pokretna nakon operacija obaju kukova. „Kad putujemo s invaliditetom, uvijek je neka napetost i razmišljanja: što će biti, kako će biti? Uvijek ja to idem provjeriti po tri puta“, priznaje.

„Vlak neće krenuti dok vas ne smjestim“

Ta je napetost počela popuštati već na peronu u Strizivojni. Dok su čekali vlak, prišao im je prometnik i pitao je li to gospodin Plavšić. „Mi smo dobili mail, mi ćemo vas preuzeti, mi ćemo vas smjestiti u vlak. Vlak neće krenuti dok ja vas ne smjestim i dok ne dam signale“, prepričava Plavšić. Iz HŽ Infrastrukture potvrdili su da je riječ o prometniku Mirku Grizelju iz kolodvora Strizivojna – Vrpolje.

Najveća briga bilo je presjedanje u Banovoj Jarugi. Zbog radova na pruzi dalje se putuje zamjenskim autobusom, a razmak između vlaka i autobusa bio je samo četiri minute. Kondukter ga je umirio prije dolaska: autobus ne smije krenuti dok putnici s invaliditetom ne budu smješteni.

„To je bilo meni kao balon kad se ispuše! Sad sam opušten i sretan“, kaže Plavšić.

Na peronu ih je dočekao šef kolodvora Željko Basić. „Prima me za ruku: ‘Dajte pazite, imate još dvije stepenice, visokopodna je kompozicija.’“ Pomogao im je s prtljagom, doveo ih do autobusa i predstavio vozačicu Mirjanu Jozić. Na rastanku je Plavšiću izdiktirao svoj privatni broj mobitela, koji je ovaj snimio na džepni diktafon.

„I sad ja si razmišljam: Bože dragi, bi li to možda učinili u nekoj ‘uljuđenoj Europi’, u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj? A u Hrvatskoj je to najnormalnija stvar“, kaže.

„Otkažite taksi, ja ću vas odvesti“

U autobusu su s vozačicom razgovarali „o svemu i svačemu“. Kad je čula da su u Daruvaru rezervirali taksi, Mirjana Jozić bila je odlučna: „Ne, ne, otkažite taksi, ja ću vas odvesti.“ Kad su ostali putnici izašli, odvezla ih je do hotela Termal u Daruvarskim toplicama, iznijela im prtljagu do recepcije i ostavila im svoj broj.

Obećala je i da će kolegi, koji će voziti u njezinoj smjeni na dan povratka, sve objasniti. Učinila je i više od toga: dan prije njihova odlaska s kolegom je došla pred hotel kako bi mu pokazala gdje treba doći po njih.

Šef kolodvora pred hotelom

Jutro povratka donijelo je iznenađenje. Dok su se odjavljivali iz hotela, pred njima se pojavio Željko Basić.

„Išao sam na kontrolu radova na pruzi, ali htio sam vidjeti je li sve u redu, hoće li doći po vas prijevoz. U slučaju da nešto zašteka, ja sam tu s autom, ja ću vas odvesti u Banovu Jarugu“, prepričava Plavšić njegove riječi. Svojim privatnim automobilom.

„To je nešto što je mene baš ubolo u srce“, kaže Plavšić. „Zato sam rekao da je gospođa Mirjana Mahatma, velika duša. Ona je naš Gandhi, i gospodin Željko također. Oni su hrvatski Gandhiji, imaju dušu, imaju srce. I to nije profesionalnost, to je nešto puno, puno više od profesionalnog odnosa. To je empatija, razumijevanje koje je doista na djelu, ne na riječima.“

Briga se nastavila i na povratku. U Banovoj Jarugi djelatnici su ih smjestili u vlak za Vinkovce, a pri presjedanju na zamjenski autobus između Lipovljana i Novske kondukter je nosio njihove kofere i posjeo ih pokraj sebe. Plavšić je oduševljen i niskopodnom kompozicijom te zvučnom najavom stanica: „Slijepe osobe, ali i starije osobe koje slabije vide, ne moraju se protezati da pročitaju koja je stanica, nego fino poslušaju na zvučnik.“

U Strizivojni ih je dočekao djelatnik koji ih je prepoznao od polaska i odmah pitao kako će do Đakova. Kad su rekli da će doći netko od obitelji, dodao je: „U slučaju da nemate, mi bismo već smislili neku alternativu, netko od naših djelatnika bi vas odvezao do Đakova.“

Što kažu u HŽ-u

Iz HŽ Infrastrukture na priču su odgovorili ovako:

„Zahvaljujemo putnicima što su s javnošću podijelili svoje iskustvo i uputili riječi zahvale našim djelatnicima. Raduje nas kada se prepoznaju trud, predanost i pažnja koju naši zaposlenici svakodnevno ulažu u svoj rad te kada njihov pristup ostavi tako lijep i trajan dojam na putnike. Posebno nam je drago što su putnici istaknuli susretljivost naših djelatnika, šefa kolodvora Banova Jaruga Željka Basića i prometnika Mirka Grizelja u kolodvoru Strizivojna – Vrpolje te konduktera HŽPP-a te vozačice autobusa Mirjane Jozić. Ponosni smo na njih i na način na koji svojim pristupom i pažnjom svakodnevno pokazuju koliko male geste mogu značiti.“

Željko Basić: „Naš je posao, prije svega, biti čovjek čovjeku“

Željko Basić, šef kolodvora Banova Jaruga, na željeznici radi 41 godinu: „Naš je posao, prije svega, biti čovjek čovjeku.“ (Foto: HŽ Infrastruktura)

Šef kolodvora Banova Jaruga Željko Basić, koji na željeznici radi 41 godinu, ovako je opisao cijelo putovanje:

„Dana 14. rujna 2026. zaprimio sam najavu prijevoza osobe smanjene pokretljivosti te, kao i u svim sličnim situacijama, potvrdio pružanje potrebne pomoći i asistencije tijekom putovanja. Prijevoz je najavljen za dan 16.09.2026. sa vlakom br.742. i osoba dolazi iz kolodvora Strizivojna Vrpolje i osoba putuje na rehabilitaciju u Daruvarske toplice. Budući da je u kolodvoru Banova Jaruga bilo potrebno presjedanje na zamjenski autobus, pomogao sam putnicima s prtljagom (gospodina Plavšića i osobu iz pratnje) i smjestio ih na rezervirana sjedala. Pritom sam im osigurao i podršku za povratno putovanje, ponudio svoju pomoć i dao im kontakt kako bi cijelo putovanje proteklo što jednostavnije i bez poteškoća. Posebno ističem našu suradnicu, vozačicu autobusa Mirjanu Jozić, koja je pokazala iznimnu susretljivost i ljudskost. Na moju zamolbu organizirala je prijevoz do obližnjeg hotela, a potom putnicima pomogla i s prtljagom te ih osobno dopratila do recepcije. Nakon što me gospodin Plavšić 22. rujna kontaktirao u vezi s povratkom planiranim za sljedeći dan, o tome sam obavijestio kolege i zamolio da se putnike, ako mogućnosti dopuste, preuzme ispred hotela.

Unatoč poslovnim obvezama, osobno sam otišao do hotela, pomogao im pri ulasku u autobus i pokazao da željeznicu čine, prije svega, ljudi koji su spremni pomoći drugima. Nakon 41 godine rada na željeznici, i dalje vjerujem da naš posao nije samo prijevoz putnika od jedne do druge postaje. Naš je posao, prije svega, biti čovjek čovjeku. Ponekad je potrebno učiniti i nešto više od očekivanoga, izdvojiti svoje vrijeme i pružiti ruku pomoći.

U vremenu u kojem sve više govorimo o tehnologiji i umjetnoj inteligenciji, ne smijemo zaboraviti da ljudsku toplinu, empatiju i dobrotu ništa ne može zamijeniti. To su vrijednosti koje nosimo iz svojih domova, a koje se najbolje pokazuju našim djelima.“

Mirjana Jozić: „Jednostavno sam bila svoja“

Mirjana Jozić, vozačica zamjenskog autobusa na relaciji Banova Jaruga – Daruvar, koju je putnik nazvao Mahatmom, „velikom dušom“ (Foto: HŽ Infrastruktura)

Vozačica Mirjana Jozić, koja je ujedno NLP trenerica i coach, ostala je zatečena kad je čula da je za putnika bila „velika duša“:

„Ponekad su potrebne samo male geste da bismo ostavili veliki trag u nečijem životu. Ljubazna riječ, osmijeh ili nekoliko minuta iskrenog razgovora nekome mogu značiti jako puno. Kao vozačica autobusa u zamjenskom prijevozu za Hrvatske željeznice, na relaciji Daruvar – Banova Jaruga prevozila sam gospodina koji je slijep i njegovu pratnju. Posebno me se dojmio trud šefa kolodvora, koji je čak i na svoj slobodan dan došao provjeriti je li sve u redu kako bi njihovo putovanje proteklo sigurno i ugodno.

Tijekom putovanja gospodin mi je rekao: ‘Vi ste Mahatma’, što znači ‘velika duša’, a zatim dodao: ‘Vi ste mene jako dirnuli.’ Ostala sam zatečena jer nisam smatrala da sam učinila išta posebno. Jednostavno sam bila svoja, srdačna, otvorena i prirodna. Taj me susret podsjetio koliko je ljudima važno osjećati se viđenima, uvaženima i važnima. Slične situacije događaju se i u svakodnevnim, naizgled malim stvarima. Nedavno je jedna putnica zaboravila torbu, no zahvaljujući dobroj komunikaciji uspjeli smo organizirati da joj se vrati. Bila je presretna, a mene je na kraju dočekala slatka zahvala – kolač!

Kao NLP trenerica i coach, vjerujem u snagu kvalitetne komunikacije, koja je način na koji gradimo povjerenje i stvaramo povezanost. Vjerujem da naš posao nije samo prevoziti ljude od jednog mjesta do drugog, nego i učiniti njihovo putovanje ugodnijim i ljudskijim. Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti način na koji će se netko osjećati nakon susreta s nama. A za to nam često treba samo malo pažnje, razumijevanja i iskrene ljudskosti.“

„Doći ćemo kad dođemo, došli smo!“

Priča je do javnosti stigla zahvaljujući Kristini, volonterki Udruge slijepih i slabovidnih Osječko-baranjske županije, koja ju je zapisala i nazvala „Dobrota na tračnicama“. Plavšić kaže da su i drugi slijepi putnici doživjeli slične lijepe stvari, ali o tome nisu govorili javno. On je osjetio potrebu da to učini.

Mjesec dana nakon putovanja i dalje je pod dojmom. Na pitanje što je na kraju najvažnije, ne govori o brzini ni o tehnici.

„Kažu za željeznicu: ‘Joj, spora je, joj, kasni.’ Ali ona dođe na cilj! Em je uredno, em je sve čisto, em sve miriši na deterdžent, a što je najbitnije, ljudi! Kad ćemo doći? Doći ćemo kad dođemo, došli smo! Što znači 10 ili 15 minuta kašnjenja? Potpuno beznačajna stvar“, kaže.

„Mi smo došli sami, nitko nas nije morao privatno voziti u Daruvar, uzimati slobodan dan. Došli smo uz pomoć tih plemenitih ljudi, svih koje sam nabrojao i onih kojima ne znam ime. Ja im se ovom prilikom želim zahvaliti na svemu pokazanom i učinjenom. Ne na riječima, nego na djelu.“

A sljedeće putovanje? Gospodin Plavšić kaže da mu se neizmjerno veseli. I ovaj put, zna da neće putovati sam.