Dok se Zagreb priprema za još jedan val estradnih gostovanja s istoka, najava koncerta Ane Bekute u zagrebačkoj Areni izaziva opravdani gnjev i otvara rane koje nikada nisu potpuno zacijelile. Postavlja se pitanje: smije li grad koji je bio meta agresije dopustiti nastup osobi koja je bila intimni i ideološki stup politike koja je tu agresiju provodila?

Pula kao primjer dostojanstva, Zagreb kao primjer zaborava

Podsjetimo, gradonačelnik Pule zabranio je nastup Ane Bekute u pulskom Domu sportova, jasno poručivši da takva vrsta zabave i profil izvođača ne pripadaju identitetu tog grada. Dok je Pula povukla crtu i rekla "ne" estradi koja sa sobom nosi teško političko breme, cinično je da gradske vlasti Zagreba, kao i Uprava Arene, šutke dopuštaju i omogućuju nastup osobi koja je godinama bila neraskidivo vezana uz Miloševićev režim. Taj isti režim, kojeg je njezin životni partner Milutin Mrkonjić svesrdno gradio, sijao je smrt po Hrvatskoj, ostavljajući iza sebe tisuće žrtava i razrušene gradove.

Intimna veza s arhitektima agresije

Ana Bekuta nije bila tek slučajna prolaznica u devedesetima. Njezin dugogodišnji partner bio je Milutin Mrkonjić, jedan od najbližih suradnika Slobodana Miloševića. Dok su hrvatski gradovi bili pod granatama, Bekuta je u Srbiji uživala povlašteni status "režimske dive". Mrkonjićeve kasnije izjave, u kojima je relativizirao ratne zločine i sramotno uspoređivao heroje poput Ante Gotovine s ratnim zločincem Miloševićem, tvrdeći da se ne mogu mjeriti jer je Milošević za njega bio "velikan", izravna su pljuska svakoj žrtvi Domovinskog rata.

Estradni cinizam i lažne posvete

Najava da će njezin koncert biti posvećen "hrvatskim umjetnicima" vrhunac je bezobrazluka. Pjevati pjesme onih koji su tijekom rata bili simboli otpora i hrvatskog identiteta, dok istovremeno u svom prtljagu nosiš nasljeđe onih koji su te iste umjetnike i njihovu domovinu željeli uništiti, predstavlja licemjerje zapakirano u komercijalni celofan.

Vrijeme je za reakciju institucija

Vlada Republike Hrvatske, ali i gradske vlasti, imaju moralnu obvezu preispitati kome se ustupaju javni prostori. Pravo na rad ne smije biti paravan za promociju figura koje su neodvojivo povezane s ideologijama koje su negirale hrvatsku opstojnost.

Uskraćivanje prava na nastup Ani Bekuti nije "cenzura", već čin nacionalnog dostojanstva. Ako Zagreb, za razliku od Pule, ne postavi granicu, postavljamo si pitanje: hoćemo li u ime "zabave" sutra pljeskati onima koji su otvoreno podupirali rušenje naših domova?

Zagreb zaslužuje bolje. Žrtve zaslužuju više. Ana Bekuta, s obzirom na sve što njezina prošlost simbolizira, u hrvatskoj metropoli jednostavno ne smije biti dobrodošla.

Fotomontaža Pozitivno.hr