Naslovna fotografija AI

Još se nikada u povijesti nije dogodilo da je sila koja je u nekom trenutku imperijalno gospodarila poznatim svijetom bez otpora predala svoju premoć novoj nadolazećoj sili. Kako živimo u vremenu previranja i borbe za dominaciju, nije za očekivati miran prijenos moći sa dosadašnje na novodolazeću silu.

Kinesko „djelovanje iz nedjelovanja“!

Velika snaga Kine je njen pristup oslonjen na taoizam, koji niti traži, niti očekuje djelovanje i rezultat „sad i odmah“ niti si imperativno postavlja rokove. Kina si uvijek daje vremena. Primjerice, u vrijeme kada je Zagrebački velesajam još predstavljao važnu točku okupljanja svijeta, kineski predstavnik je u ime Kine, zemlje partnera iznio pretpostavku, da će, ako zadrže svoje velike stope rasta, za pedeset godina biti srednje razvijena zemlja!! Kada bi netko tako nešto najavio Hrvatima u izbornoj kampanji, taj ne bi dobio na izborima ni dva promila glasova.

Uspon Kine

Gospodarski uspon Kine započeo je isključivo zahvaljujući Deng Xiaopingu kojeg je svijet zapamtio po izreci – Nije važno koje je boje mačka, važno je da lovi miševe. Ta njegova izreka u svari opravdava otklon od dogmatskog socijalizma u tržišno gospodarstvo u kojem je Komunistička partija zadržala zadnju riječ, ali je model omogućio strahovit gospodarski rast Kine – od 1978. godine kada je liberalizacija započela do vjerojatnosti da će Kina najkasnije 2050. biti prvo gospodarstvo svijeta. Sam model je utemeljen na Zagrebačkoj školi ekonomije na kojoj je i formiran jugoslavenski model „socijalistički kapitalizam“, kako su ga na istoku zvali.  Koliko je brz rast Kine možda najbolje pokazuje činjenica da je za olimpijadu u Pekingu 2008. godine otvorena prva pruga za brze vlakove između Pekinga i Tienchina, u dužini od 120 kilometara i to za brzine od 350 kilometara na sat. Nakon 16 godina, krajem 2024. godine u Kini je u funkciji bilo čak 45 tisuća kilometara takvih brzih željeznica!   

Deng je, osim što se brinuo da mačka (kao što vidimo uspješno!) lovi miševe, bio svjestan i nedostatka jednopartijskog komunističkog sustava pa je u Statut Komunističke partije Kine ugradio zaštitne klauzule koje su trebale spriječiti diktaturu pojedinca kakvu je provodio Mao Ce Tung te je ograničio mandat predsjednika Komunističke partije na dva petogodišnja mandata.

Xiev partijsko-državni udar

No, partija je partija, a boljševizam je boljševizam. Xi, za razliku od Deng Xiaopinga nije pokazao ni minimalnu demokratsku zrelost i odgovornost, ni spremnost za predaju vlasti nakon deset godina, već je napravio partijski državni udar, ponovo izmijenio statut i omogućio si nastavak vladanja Kinom. Nama, koji smo nekad živjeli u sličnom političkom sustavu, sasvim je jasno koliko je ta borba iza kulisa morala biti složena, pa i koliko Xi ima unutarstranačkih neprijatelja (koji naravno sad moraju šutjeti). Najveći rizik takve situacije: zbog eventualnog pojačanog unutarnjeg nezadovoljstva, mogućeg pada gospodarske aktivnosti te mogućih socijalnih nemira, veće pobune Ujgura ili pobune na Tibetu, može uslijediti ubrzani odgovor: invazija Taiwana ili isprovocirani sukob Koreja. O posljedicama nečeg takvog bolje je i ne razmišljati.

Trumpova politika – ili povratak u „blaženu izolaciju“

Sjedinjene Države su još uvijek dominantna vojna sila na planetu i često je samo američki militarizam oslonjen na američki i svjetski demokratski sustav sprječavao istrebljenje pojedinih naroda i nekontrolirano divljanje manjih i većih diktatora. Pod američkim kišobranom najsigurnije se i najopuštenije osjećala i Europa. Do ponovnog dolaska Donalda Trumpa na vlast. Vođen svojim osobnim (a valjda i američkim) interesima, Trump je Europi, definiranoj kao stari kontinent starih ljudi i zastarjelih ideja, okrenuo leđa. Možda se stara Europa kao takva i s obzirom na broj stanovnika i količinu kapitala i probudi, no te i takve poruke upućene Koreji i Taiwanu, pa i Japanu – zabrinjavaju. Okretati leđa svojim saveznicima ohrabruje vlastite neprijatelje da krenu u akciju.  Sasvim je jasna strategija Sjedinjenih Država da preko Ukrajine oslabe Rusiju (a ta strategija je odgovarala i Kini jer je na taj način i bez rata postala druga velesila svijeta), ali neizvjesno je da li će stvarno u slučaju vojnog sukoba na istoku, dopustiti Rusiji i Kini da rade što hoće.

U tom slučaju, Sjedinjene Države bi se vratile u svoju poziciju „blažene izolacije“ koju su njegovale gotovo do drugog svjetskog rat, vjerujući da im je američki kontinent dostatan. Međutim, ta pozicija za američko gospodarstvo više nije prihvatljiva. Valja vidjeti što će na sve reći ključne američke industrije i najveći donatori i Demokrata i Republikanaca -farmaceutska i vojna industrija, kao i financijski sektor koji još uvijek upravlja svijetom.

Ne postoji opravdani razlog za svjetski sukob

Sagledavajući činjenice, NE POSTOJI NITI JEDAN OPRAVDANI RAZLOG  za svjetski sukob. Rusija ima površinu sedamnaest milijuna kvadratnih  kilometara i ogromne energetske i rudne zalihe i ne postoji niti jedan prihvatljiv razlog da Rusi svakodnevno ginu za komadić Ukrajine! Pogotovo što po broju stanovnika Rusija postaje sve manja i beznačajnija zemlja.

Sjedinjene Države, kako god se čini da dobro žive od prodaje oružja, mogu izgubiti najviše, mogu izgubiti apsolutnu dominaciju koju još uvijek imaju.

Vojnim sukobom Kina može upropastiti sve što je od vremena Denga počela ostvarivati. Pri tom, ne postoji stvar koju Kina ne bi mogla s Taiwanom razriješiti mirnim putom mirovnim sporazumom.

Istovremeno, ako ne bude svjetskog sukoba i pometnje, mali diktatori razasuti diljem svijeta bili bi osuđeni na propast i nestanak.

I za kraj, iz svega se jednostavno da zaključiti – živimo u nepotrebno opasnim vremenima i možemo se samo nadati da će neka viša sila svim moćnicima jednostavno prosvijetliti pamet. Ili da će se kod svih pronaći bar zrnce razuma.. Ili kako je na kraju Tvrđave napisao Meša Selimović – Neću da vjerujem, ali ne mogu da se oslobodim strepnje…