Foto izvor Ai

Sve češći incidenti međunacionalne i ideološke netrpeljivosti na ulicama Splita i Zagreba nisu tek izolirani slučajevi. Oni su simptomi dubokog društvenog raslojavanja, uzavrele atmosfere koju, čini se, više nitko ne može ili ne želi kontrolirati.

Dok se javnost zgraža nad posljedicama, uzroci leže u opasnoj sprezi medijskog senzacionalizma, političkog oportunizma i paralize ključnih institucija.

 "Wertherov efekt" medijske hajke

U modernoj sociologiji postoji pojam "Wertherov efekt" fenomen u kojem medijsko izvještavanje o nekom događaju (poput samoubojstva ili nasilja) ne samo da ga prenosi, već i potiče na njegovo kopiranje. Hrvatski medijski prostor danas je savršena studija tog efekta.

U potrazi za klikovima i gledanošću, mediji ne izvještavaju o incidentima, oni ih potenciraju. Svaka snimka tučnjave, svaki ekstremistički ispad, vrti se do iznemoglosti, stvarajući lažni dojam da je nasilje postalo "normalno" i sveprisutno. Ta medijska hajka stvara atmosferu straha i nepovjerenja, što zauzvrat hrani nove incidente.

Pitanje koje se postavlja jest: čiji interesi stoje iza takve uređivačke politike? Pogled na vlasničke strukture ključnih medija je indikativan. RTL Hrvatska i Nova TV u vlasništvu su PPF Grupe (preko CME-a), dok N1 Televizija posluje unutar United Group. Njihov primarni interes je profit i utjecaj, a najlakši put do toga je senzacionalizam koji polarizira.

Gorivo za revolt: Paradoks dvostrukih mjerila

Ovu medijsku spiralu hrane političke elite s obje strane spektra, kupujući jeftine političke bodove na produbljivanju podjela.

Na opasnost takvog pristupa upozorio je još 2018. godine ravnatelj Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dr. sc. Ante Nazor, kada je izjavio: "Nećemo valjda pola milijuna Hrvata proglasiti ustašama... Dogodine ćemo ih imati milijun."

Njegova izjava savršeno je sažela posljedice etiketiranja: generalizacija ne smanjuje problem, ona stvara revolt i inat.

Taj revolt se hrani flagrantnim paradoksom dvostrukih mjerila. Dok se pjevanje Marka Perkovića Thompsona zabranjuje zbog pjesme "Bojna Čavoglave" (nastale 1991. u obrani zemlje, ali sporne zbog pozdrava na početku), istovremeno Arena Zagreb bez problema ugošćuje izvođače koji su devedesetih bili članovi ili pristaše Miloševićeve stranke. Nitko, međutim, tisuće njihovih posjetitelja ne naziva pogrdnim imenima, poput "četnika".

Koliko je duboko nepovjerenje javnosti u "elite" i njihovu pravednost, svjedoči i dugogodišnja kontroverza oko naslovnice "Bojne Čavoglave" na kojoj je kao izvršni producent naveden Ivo Josipović. Iako je bivši predsjednik, poznat po liberalnim stavovima, to višestruko demantirao tvrdeći da se radi o imenjaku, za velik dio javnosti taj detalj ostaje neoboriv dokaz licemjerja sustava.

Uvoz nestabilnosti i bizarni savezi

U takvu kaotičnu unutarnju situaciju savršeno se uklapaju i vanjski utjecaji koji dolijevaju ulje na vatru.

Nije tajna da predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, kontrolira gotovo sve medije u svojoj zemlji. U trenucima kada se suočava s unutarnjim nemirima bilo da se radi o masovnim prosvjedima ili prijevremenim izborima težište se naglo prebacuje na vanjskog neprijatelja. A Hrvati su, kao i obično, dežurni krivci. Time Vučić skreće pažnju vlastitog naroda s korupcije i unutarnjih problema na izmišljenu "ugrozu".

Da utjecaj srpskih službi nije samo medijski spin, pokazalo se kada je otkriveno da je jedna krajnje desna hrvatska stranka u svojim redovima imala žensku osobu za koju se utvrdilo da je djelatnica srpske obavještajne službe (BIA).

Još bizarniji primjer je praksa desničarskih novinara, poput Velimira Bujanca, koji u svoju emisiju telefonski uključuju osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja kako bi s njim "bistrili" unutarnju politiku Hrvatske, čovjeka čije su paravojne formacije odgovorne za Ovčaru i tisuće mrtvih. Time se potpuno brišu granice između žrtve i agresora i dodatno truje javni prostor.

Paraliza sustava

Postavlja se ključno pitanje: zašto nitko ne zaustavlja ovu spiralu?

Odgovor leži u potpunoj paralizi hrvatske politike. Premijer i vladajući HDZ taoci su vlastite tanke saborske većine. Zbog straha od gubitka partnera bilo s desna ili iz centra prisiljeni su na stalno kalkuliranje. Svaka odlučna reakcija na incidente riskirala bi pad Vlade, stoga se bira mlaka osuda koja ne rješava ništa, ali ostavlja vakum moći.

Taj vakum trebala bi popuniti oporba, no hrvatska ljevica bavi se samom sobom. SDP se topi pod teretom unutarnjih sukoba, dok Možemo! svu energiju troši na "kanibaliziranje" SDP-ovih birača, umjesto na nuđenje alternative.

Dok su vladajući paralizirani matematikom, a oporba zauzeta međusobnim borbama, pozornica je prepuštena medijima željnim senzacija, radikalima željnim kaosa i vanjskim akterima koji u tom kaosu vide svoju priliku. Cijenu, kao i uvijek, plaća društvo koje puca po šavovima.