Božić od blagdana mira do festivala potrošnje
Ivo Krištić
Glavni urednik
Prosinac. Mjesec lampica, kuhanog vina, mirisa cimeta i... neizdrživog pritiska. Ako prošećete bilo kojim trgovačkim centrom ovih dana, nećete vidjeti lica ispunjena božićnim mirom. Vidjet ćete žurbu, nervozu i ljude s punim vrećicama koji panično provjeravaju popise.
Negdje putem, između generacija naših baka i nas danas, dogodila se tiha, ali radikalna promjena. Pitanje "Gdje ćeš za Božić?" zamijenilo je pitanje "Što si kupio?". A najvažnije pitanje od svih – "Koliko to košta?" – postalo je mjerilo naše ljubavi i pažnje.
Kad se ljubav važe u eurima
Postali smo, gotovo neprimjetno, konzumersko društvo koje emocije mjeri cijenom poklona. Marketing nas je maestralno uvjerio u veliku laž: da je veličina ljubavi proporcionalna veličini kutije ispod bora.
-
Ako voliš partnera, mora biti skupi sat ili parfem.
-
Ako voliš dijete, mora biti najnovija konzola.
U toj utrci zaboravili smo da djeca, nakon što poderaju ukrasni papir s te skupe igračke, često završe igrajući se s kutijom u kojoj je došla. Jer, djeca ne traže "brandove", ona traže pažnju.
Peglanje kartica i siječanjska depresija
Druga strana ove medalje je financijski mamurluk koji nas dočeka čim sat otkuca ponoć na Novu godinu. "Peglanje" kartica do limita, kupovina na rate, ulazak u "minuse" – sve to kako bismo impresionirali ljude koji često ni ne mare, ili kako bismo kupili stvari koje nam zapravo ne trebaju.
Jesmo li doista sretniji ako smo za blagdanski stol sjeli u novoj odjeći, okruženi skupim poklonima, ali s grčem u želucu jer znamo da ćemo te iste poklone otplaćivati do proljeća? Smisao Božića sigurno nije zaduživanje koje nam oduzima mir. Božić ne bi trebao koštati ništa, a trebao bi vrijediti sve.
Povratak na ono bitno: Baka, djed i toplina doma
Sjetite se Božića iz djetinjstva ili priča naših starih. Nije bilo brda poklona. Možda par vunenih čarapa, naranča, orasi ili neka drvena igračka.
Je li im falilo Božića? Nije.
Prava čarolija nije dolazila iz dućana, već iz kuhinje u kojoj se mijesilo tijesto, iz dnevnog boravka gdje su se okupljale tri ili četiri generacije. Smisao je bio u onom trenutku kada svi sjednu za stol – baka koja s ponosom gleda obitelj koju je stvorila, djed koji priča istu priču po deseti put ,ali svi se smiju kao da je čuju prvi put, roditelji koji su opušteni, i unuci koji trče okolo.
To zajedništvo, taj osjećaj pripadnosti i sigurnosti – to se ne može kupiti Mastercardom.
Mali znak pažnje kao velika gesta
Ne treba ukinuti poklone, ali treba im vratiti pravu mjeru. Poklon treba biti znak pažnje, a ne statusni simbol.
-
Domaći keksi .
-
Uokvirena zajednička fotografija.
-
Knjiga s posvetom.
-
Vrijeme.
Najskuplji poklon koji danas možete nekome dati je vaše vrijeme. Ugasiti mobitel, ne gledati u ekran, i doista biti s ljudima koje volite. Slušati ih.
Ove godine, pokušajmo napraviti korak unatrag. Umjesto da brojimo koliko smo potrošili, brojimo sate provedene u smijehu s obitelji. Umjesto peglanja kartica, "ispeglajmo" nesuglasice ako ih imamo i zagrlimo svoje bližnje.
Jer na kraju dana, kada se lampice ugase i ukrasi skinu, nećemo pamtiti što smo dobili. Pamtit ćemo tko je bio uz nas.
Vratimo Božić tamo gdje mu je i mjesto – u srca, a ne u novčanike.
Foto izvor AI