Nedavna medijska previranja i diplomatska upozorenja o "novim ratovima" ponovno otvaraju prostor za dublju analizu stvarnog stanja u Bosni i Hercegovini. Kada se ogole diplomatske fraze i makne senzacionalistička prašina, nameće se jasan i nepobitan zaključak: u BiH se ne vodi rat među narodima. Vodi se isključivo rat političkih elita za proračune i opstanak na vlasti, u državi koja je postala idealan poligon za političare, a noćna mora za vlastite građane.

Ocijepljenje, ne hvala!

Dimna zavjesa nacionalizma i fabrikacija straha Zveckanje oružjem, prijetnje otcjepljenjem s jedne strane te zazivanje radikalnih ustavnih promjena s druge, već trideset godina predstavljaju osnovni alat vladanja u BiH. Političke elite iz sva tri konstitutivna naroda razvile su savršen simbiotski odnos u kojem jedni druge hrane krizama. Kad god se približe izbori ili se u javnosti pojave afere vezane uz visoku korupciju, u eter se planski puštaju teme o ugroženosti nacionalnih interesa. U atmosferi umjetno stvorenog straha, pitanja o uništenom zdravstvu, inflaciji i nedostatku perspektive postaju sekundarna, a političari uspješno osiguravaju sebi još jedan mandat.

Rat za fotelje!

Sustavna pljačka pod krinkom domoljublja Stvarni motiv sukoba nije etnička netrpeljivost među običnim ljudima, već borba za kontrolu nad financijskim tokovima. BiH ima nevjerojatno glomazan administrativni aparat koji stranačkim vojskama otvara ogroman prostor za zapošljavanje lojalnih kadrova i kontrolu nad javnim poduzećima. Fotelje u ministarstvima i upravnim odborima omogućuju namještanje javnih tendera i izvlačenje milijunskih iznosa. Održavanje statusa quo i stalne krize jedini je jamac njihovog opstanka na slobodi. U takvom sustavu, čak i međunarodna birokracija (OHR) često pronalazi svoju zonu komfora, održavajući model "kontrolirane krize" u kojem nitko ne preuzima stvarnu odgovornost.

Europska unija?

Želja naroda i noćna mora vladajućih U cijeloj ovoj jednadžbi najviše do izražaja dolazi duboki rascjep između onoga što želi narod i onoga što odgovara vlasti. Dok obični građani Bosne i Hercegovine vapiju za ulaskom u Europsku uniju, videći u tome jedinu preostalu šansu za ekonomski oporavak, pravnu sigurnost i normalan život, vladajućoj garnituri takav scenarij predstavlja najveću moguću prijetnju.

Iako su političarima puna usta "europskog puta" i reformi, u praksi čine apsolutno sve kako bi taj proces usporili ili potpuno blokirali. Razlog je vrlo jednostavan i pragmatičan: stvarna integracija u EU podrazumijeva usvajanje strogih europskih standarda, uspostavu neovisnog pravosuđa i nultu toleranciju na korupciju. Kada bi BiH doista profunkcionirala kao uređena europska pravna država, više od polovice trenutnih političkih aktera bi, umjesto u udobnim ministarskim i direktorskim foteljama, vrlo brzo završilo u zatvorima zbog dugogodišnjeg gospodarskog kriminala i pljačke javnog novca. Europske integracije služe im isključivo kao predizborna poštapalica, dok u stvarnosti grčevito brane sustav u kojem su nedodirljivi i iznad zakona.

Tihi egzodus:

Dok političke elite vode taj beskrajni rat za moć i grčevito izbjegavaju uspostavu pravne države, u sjeni se odvija stvarna tragedija – masovno iseljavanje stanovništva. Gledajući ovaj demografski slom, nemoguće je ne prisjetiti se čuvenog aforizma njemačkog dramatičara Bertolta Brechta. U svojoj satiričnoj pjesmi "Rješenje" (Die Lösung), nastaloj kao reakcija na ustanak u Istočnoj Njemačkoj 1953. godine, Brecht se narugao totalitarnim režimima vrhunskim političkim apsurdom: "Ako narod nije zadovoljan vlašću, neka vlast raspusti narod i izabere drugi."

Upravo se ta apsurdna zamjena uloga danas odvija u Bosni i Hercegovini. Umjesto da vlast odgovara narodu i mijenja svoju politiku kada su građani nezadovoljni, vladajućoj garnituri zapravo savršeno odgovara da "ušutka" nepodoban narod tako što će ga pustiti da ode. Kritični i nezadovoljni građani svih nacionalnosti, umorni od višedesetljetne bezperspektivnosti, tako sami sebe "raspuštaju" i masovno napuštaju zemlju.

Ovo više nije klasični ekonomski egzodus; iz BiH odlaze cijele, visokoobrazovane obitelji koje više ne žele trošiti svoje živote u zemlji u kojoj je vrijeme zaustavljeno 1995. godine. Pokazujući opasnu razinu autoritarnosti, političke su elite potpuno izgubile doticaj sa stvarnošću i osnovnim demokratskim načelima – važnija im je poslušnost i održavanje statusa quo nego dobrobit vlastitih građana. No, ironija ove strategije je nemilosrdna: nastave li političari birati poslušnost umjesto razvoja, uskoro će vladati potpuno praznim teritorijem u kojem će ostati samo njihova glomazna administracija.