search
Analiza Naslovnica / Vijesti

Zašto radovi u Zagrebu traju dulje od gradnje piramida?

Dok se svečano otvaraju podvožnjaci koji su mjesecima bili "crne rupe" Slavonske avenije, ostatak grada proživljava infrastrukturni infarkt. Između raskopanih nogostupa Novog Zagreba, vječnih radova na petljama i cijevi koje pucaju brže nego što se krpaju, postavlja se legitimno pitanje: Je li problem u betonu ili u sustavu koji je zaboravio na čovjeka?

person

Kristijan Ivić

urednika

Objavljeno: 22. 04. 2026. u 19:44
visibility
Zašto radovi u Zagrebu  traju dulje od gradnje piramida?

Zagreb je trenutno grad "suženog kolnika". Otvaranje podvožnjaka na Slavonskoj aveniji kod Marohnićeve donijelo je mrvicu kisika glavnoj gradskoj kucavici, no taj je uspjeh samo kap u moru prašine koja guši metropolu. Dok se broje tisuće vozila koja će konačno proći bez zastoja, nitko ne broji korake onih koji se ne kreću na četiri kotača.

Grad kao poligon prepreka

U Novom Zagrebu, prizor je gotovo postapokaliptičan. Nogostupi su raskopani "uzduž i poprijeko". Za prosječnog pješaka to je iritacija. Za roditelja s dječjim kolicima to je logistička noćna mora. Za osobu u invalidskim kolicima, to je – nepremostiva barijera.

Nevjerojatno je da se u 2026. godini radovi planiraju tako da se pješačke staze jednostavno "ukinu" bez adekvatne, ravne i sigurne alternative. Osobe s invaliditetom prisiljene su ili na opasne akrobacije po prometnicama ili na potpunu izolaciju u vlastitim kvartovima dok bageri stoje u tišini.

Misterij "praznih gradilišta"

Petlja Slavonska-Držićeva postala je simbol zagrebačke sporosti. Injektiranje betona i sanacija konstrukcije u jeku zime možda imaju svoje inženjersko opravdanje u hitnosti, ali teško je objasniti građanima zašto na ključnom gradilištu, koje paralizira pola grada, u podne radni dan broje tek tri ili četiri radnika.

Usporedba s gradnjom piramida više nije samo šala na društvenim mrežama. Modernom tehnologijom kojom se hvalimo, tempom kojim se radi u Zagrebu, egipatska bi se čuda gradila tisućljećima. Nedostatak radne snage je činjenica, ali loša organizacija i rastezanje rokova do u nedogled mirišu na dublji sistemski problem.

Što nas još čeka? (Kratki vodič kroz strpljenje)

Ako ste mislili da je najgore prošlo s podvožnjakom na Slavonskoj, planovi Grada kažu drugačije:

  • Vukovarska ulica: Zamjena magistralnog vodoopskrbnog sustava tek kreće u svoje najteže faze.

  • Nadvožnjak Sesvete: Rak-rana istoka koja se sanira tempom koji prkosi logici potreba jedne metropole.

  • Mostovi: Jadranski most i Most mladosti ostaju trajna gradilišta s povremenim "bljeskovima" aktivnosti.

Zaključak: Cijena nebrige

Sanacija vodoopskrbe, mostova i nadvožnjaka je nužna – to nitko ne osporava. Desetljeća guranja problema pod tepih sada su došla na naplatu. No, ono što građane boli više od samih radova je nedostatak poštovanja prema njihovom vremenu i kretanju.

Zagreb ne smije biti grad u kojem se pješak tretira kao smetnja, a radovi kao vječni spomenik lošem planiranju. Ako možemo graditi podvožnjake, možemo valjda osigurati i prolaz za kolica. Do tada, ostaje nam samo gledati u prazna gradilišta i pitati se – tko zapravo drži štopericu u ovom gradu?

 Radovi na ključnim dionicama poput Vukovarske i petlje Držićeva planirani su da traju duboko u sezonu, stoga se naoružajte strpljenjem. Ili, ako ste pješak u Novom Zagrebu, gojzericama.

Oznake: #Zagreb