Analiza legalizirane pljačke koja sramoti Hrvatsku

Zagreb se ovog ljeta ponovno našao na stupu srama zbog predatorskog ponašanja pojedinih taksi prijevoznika. Slučaj Novozelanđanke kojoj je vožnja od svega nekoliko kilometara naplaćena nevjerojatnih 1506 eura, a potom i sjećanje na Vukovarku koja je istom vozaču za desetak kilometara platila 110 eura, upalili su sve alarme. Dok vas u pariškom metrou konstantno upozoravaju na džepare, postavlja se pitanje treba li na ulazu u Zagreb postaviti natpis: "Oprez, preskupi taksisti!"

Najnoviji slučaj, koji graniči s nevjerojatnim, dogodio se kada je turistkinja s Novog Zelanda za vožnju od Glavnog kolodvora do Frankopanske ulice, rutu dugu jedva devet kilometara, dobila račun od 1506 eura. Taksist, čije se ime i obrt (I.M.) već drugi put u nekoliko mjeseci provlače kroz medije zbog lihvarskih cijena, pod pritiskom javnosti vratio je dio novca, pravdajući se "greškom prilikom unosa iznosa".

Međutim, "greška" zvuči šuplje kada se sjetimo slučaja od prije samo par mjeseci. Isti je vozač ženi iz Vukovara za vožnju od Glavnog kolodvora do Prečkog naplatio 110 eura. Tada se nije pravdao greškom, već je samouvjereno tvrdio da posluje potpuno legalno, da cijene može formirati kako želi i da mu zakon to dopušta. I nažalost, u pravu je.

Rupa u zakonu veća od kratera

Korijen problema leži u liberalizaciji taksi tržišta provedenoj kroz Zakon o prijevozu u cestovnom prometu. Iako je cilj bio potaknuti tržišno natjecanje, zakon je stvorio Divlji zapad na ulicama, posebice u glavnom gradu. Ključna odredba, ili bolje rečeno njen nedostatak, jest nepostojanje gornje granice cijena. Zakonodavac je propisao tek da prijevoznik mora samostalno utvrditi cjenik i istaknuti ga na vidljivom mjestu u vozilu.

Upravo tu zakonsku sivu zonu koriste pojedinci poput spomenutog vozača. Njihov cjenik, često ispisan sitnim slovima na plastificiranom papiru, sadrži astronomske cifre: start od 10 eura, kilometar vožnje 20, 30 ili čak 35 eura, a prtljaga se naplaćuje dodatnih 10 eura. Dokle god je taj cjenik u vozilu, vozač je, s formalno-pravne strane, "čist". On svoju uslugu ne nameće silom; on je nudi po cijeni koju je sam odredio, a na putniku je da pristane.

Problem je što žrtve, najčešće umorni turisti koji ne poznaju lokalne prilike ili domaći putnici u žurbi, sjedaju u prvo vozilo ne sluteći da ulaze u zamku. Kada shvate koliko će ih vožnja koštati, već je kasno.

Sramota koja ruši ugled Zagreba i Hrvatske

Ovakvi incidenti čine nemjerljivu štetu ugledu Zagreba kao sigurne i gostoljubive turističke destinacije. Vijest o turistkinji prevarenoj za 1500 eura putuje brže od bilo koje promotivne kampanje plaćene milijunima. Ona stvara percepciju Hrvatske kao zemlje u kojoj se turiste "guli" na svakom koraku, a Zagreb pretvara u grad u kojem morate biti na oprezu ne od džepara, već od licenciranih prijevoznika.

Ironično je da se sam taksist brani kaosom na tržištu i nelojalnom konkurencijom, no umjesto da se bori za uređen sustav, on taj kaos koristi za bezočno bogaćenje na račun naivnih. Grad Zagreb i nadležno Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture godinama se prave nijemi na ovaj problem, prebacujući odgovornost i dopuštajući da im šačica predatora uništava turističku sliku.

Kako stati na kraj legaliziranoj pljački?

Rješenje problema je slojevito, ali hitno potrebno.

1. Regulacija cijena: Prvi i ključni korak je izmjena zakonske regulative. Jedinice lokalne samouprave, prvenstveno Grad Zagreb, moraju iskoristiti mogućnost i uvesti odluku o najvišoj dopuštenoj cijeni autotaksi usluge. Time bi se stalo na kraj cjenicima s nerealnim iznosima.

2. Jasno označavanje vozila: Potrebno je propisati jedinstvene i jasno vidljive oznake za sva taksi vozila, uključujući i istaknute naljepnice s maksimalno dopuštenim cijenama na vanjskom dijelu vozila. Turist koji prilazi vozilu mora odmah moći uočiti koliko bi ga vožnja mogla koštati.

3. Edukacija i prevencija: Turističke zajednice i Grad Zagreb trebali bi aktivno informirati turiste o problemu. Upozorenja na kolodvorima, u zračnoj luci i u turističkim informativnim centrima, slična onima o džeparenju, moraju postati standard. Poruka mora biti jasna: "Provjerite cijenu prije vožnje i koristite provjerene aplikacije."

4. Korištenje tehnologije: Najsigurniji način za izbjegavanje prevare je korištenje mobilnih aplikacija poput Bolta, Ubera ili aplikacija domaćih prijevoznika kao što je Cammeo. Ove platforme unaprijed prikazuju procijenjenu cijenu vožnje, ruta se prati putem GPS-a, a plaćanje je digitalno, čime se eliminira mogućnost manipulacije.

5. Prijava nepravilnosti: Građani i turisti koji se osjećaju oštećenima trebaju svaki takav slučaj prijaviti Državnom inspektoratu. Iako je proces možda spor, svaka prijava povećava pritisak na institucije da konačno počnu raditi svoj posao.

Dok se ne uvedu konkretne mjere, Zagreb će ostati grad u kojem je pljačka usred bijela dana, nažalost, legalna. Odgovornost nije samo na pohlepnim pojedincima, već i na institucijama koje svojom neaktivnošću dopuštaju da se ugled cijele zemlje srozava zbog nekoliko taksimetara koji se vrte bez kontrole.