Danas, točno 34 godine nakon sloma obrane, s neizmjernom tugom, ali i dubokim poštovanjem, prisjećamo se dana kada je utihnuo Vukovar. Grad heroj, koji je punih 87 dana prkosio nezamislivoj sili, pao je u ruke agresora, ostavljajući iza sebe ruševine, ali i neuništiv duh otpora.

Bio je to sukob Davida i Golijata. S jedne strane branitelji i civili u potpunom okruženju, a s druge tzv. JNA – tada treća vojna sila u Europi – potpomognuta srpskim paravojnim formacijama. Unatoč stravičnom omjeru snaga od čak 13:1 u ljudstvu i apsolutnoj nadmoći u tehnici, vukovarski branitelji nisu posustajali. Njihova žrtva nije bila uzaludna; svojim su tijelima i životima kupili ključno vrijeme ostatku Hrvatske da se pripremi za obranu i nadolazeći rat. Vukovar je tako postao vječni simbol otpora u borbi za slobodu.

No, cijena slobode bila je strašna. Nakon sloma obrane, uslijedili su dani mraka. Od brutalnih smaknuća civila i zarobljenika na gradskim ulicama, do stravičnog pokolja ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari. Oni koji su preživjeli taj pakao, odvedeni su u logore Stajićevo, Begejci i Sremska Mitrovica, gdje su prolazili kroz nečovječne torture.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, rane su i dalje žive. Hrvatska još uvijek traga za više od 1740 svojih sinova i kćeri, nestalih u vihoru rata od toga 328 iz Vukovara. To ostaje naša sveta misija – ne stati dok i posljednji poginuli branitelj i civil ne bude pronađen i dostojanstveno pokopan.

Gledajući snimke iz 1991., ne vidimo samo razaranje. Vidimo ljude koji su neizmjerno voljeli svoju zemlju. Njihova žrtva obvezuje nas na sjećanje i na istinu.

Vukovar, ni nakon 34 godine, nismo zaboravili.