Emisija Bijela kronika: gošća: prof. dr. sc. Marijana Braš

U emisiji Bijela kronika, urednika i voditelja Ive Krišića, gošća je bila psihijatrica i profesorica Medicinskog fakulteta u Zagrebu koja već tri desetljeća vodi borbu za dostojanstvo pacijenta, od ambulante za bol u poslijeratnom Osijeku do palijativnih kreveta kojih u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno.

Bijela kronika je emisija koja govori o dobrim stvarima u životu i svijetu, a malo je gostiju koji taj naslov opravdavaju kao prof. dr. sc. Marijana Braš. Psihijatrica, psihoterapeutkinja i profesorica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu cijeli je svoj radni vijek posvetila onima koji su najranjiviji: braniteljima s PTSP-om, ljudima s kroničnom boli, oboljelima od raka i onima kojima medicina više ne može ponuditi izlječenje, ali im i dalje duguje skrb.

Od Kopačkog rita do saniteta

Rođena Osječanka, kako sama kaže, oduvijek je voljela biologiju i kemiju. Natjecanja, godine provedene u prirodi Kopačkog rita i rani istraživački rad na Institutu Ruđer Bošković još u srednjoj školi vodili su je prema čistoj znanosti. Tada je došao rat.

„Kad je počeo rat, prešla sam iz studija medicine u sanitetski vod i završila u UN-u kao nevladin predstavnik. Taj ratni dio okrenuo je moj put od čiste znanosti prema kliničkoj medicini i psihijatriji, kojom se bavim već 30 godina."

Prizore iz ljeta 1991. opisuje kao iznimno teške, ali i kao izvor snage: „To je u meni zazivalo nekakav oblik prkosa ili snage da o tome što se događa moramo obavijestiti svijet."

Kao mlada studentica vidjela je u Ujedinjenim narodima kako se istina s terena iskrivljuje, a žrtva prikazuje kao agresor. Na općoj skupštini nevladinih udruga 1995. govorila je u ime mladih svijeta, a govor je, kako otkriva, napisala rukom u avionu. Nakon četiri godine dolazaka u UN ponuđen joj je ugovor za rad međunarodne predstavnice. Odbila ga je.

„Gledala sam Osijek, gledala sam Hrvatsku i rekla ne. Ja sam korisnija svom narodu u Hrvatskoj."

O tom razdoblju govori skromno i uvijek s pogledom na druge: „Kad gledam što su prošli branitelji, onda mi je sve ovo moje sitno." I dodaje kako se njezin pristup pacijentu s vremenom mijenjao: „Tada sam pomagala čistim suosjećanjem jer nisam znala psihijatriju. Išla sam s emocijama i srcem, a kasnije sam kroz rad u psihijatriji uključila empatiju. Dakle i srce, ali i razumijevanje."

Čovjek kao cjelina

Najbolja studentica Medicinskog fakulteta 1995. godine odabrala je psihijatriju, struku koju danas naziva „jednom od kraljica medicine". Njezino temeljno uvjerenje je jednostavno: ne liječimo organe, nego osobu.

„Ne možemo odvojiti mozak od tijela. Danas znamo da je u svakoj bolesti uključen imunološki sustav, hormoni, živci, ali kraljica je psiha."

Iskustvo iz ordinacije to je, kaže, samo potvrđivalo: nema osobe s PTSP-om ili depresijom koja nema i tjelesne tegobe, kao ni osobe s tjelesnom bolešću bez psihičke nadgradnje. Uz to su važni socijalni kontekst i duhovna dimenzija čovjeka, koju ne izjednačava s religijom.

„Mi psihijatri se ne bavimo dovoljno, a kamoli drugi, ljubavlju, altruizmom, moralom, smislom života, kreativnošću. A to su čovjekove najviše funkcije i pokazalo se da itekako utječu na zdravlje i bolest."

Kad trauma boli

Jedno od najsnažnijih poglavlja razgovora vodi u Osijek krajem devedesetih. Dr. Braš tada je, zajedno s anesteziologom, radila u ambulanti za bol i pregledavala ljude kojima nitko nije mogao pronaći organski uzrok boli.

„Koliko sam imala ljudi koji su opisivali bolove u natkoljenici, da bih kroz razgovor shvatila da su bili tučeni u logoru po natkoljenicama i da se bol memorirala. Ta natkoljenica je zdrava, ali su se promijenili centri za bol u mozgu. Fizička bol je manifestacija traume."

Takvu bol, objašnjava, ne liječe analgetici ni operacija, nego liječenje same traume. Istraživanja osječkog tima pokazala su preklapanje moždanih putova za bol i strah, a rezultati su, kako kaže, pridonijeli promjeni nekih znanstvenih paradigmi u svijetu. Centar u Osijeku radi i danas.

Pamti i vrijeme kad je ispred ambulante čekalo po dvjesto ljudi, neki ležeći na dekama. Mnoge od tih pacijenata prati i danas, trideset godina kasnije. „Sjećam se kad su bili mojih godina, a sad su djedovi i imaju unuke." A na pitanje što ju je u tom poslu najviše veselilo, odgovara bez razmišljanja: „Najveća sreća bila je kad nam dođe čovjek i kaže: mene više ne boli."

Komunikacija kao lijek

Prije šesnaest godina, s kolegama prof. Veljkom Đorđevićem, prof. Lovorkom Brajković i prof. Čikeš, osnovala je CEPAMET, Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine. Studenti danas kroz šest godina studija uče kako razgovarati s pacijentom, kako priopćiti lošu vijest i kako biti uz čovjeka na kraju života.

Novi izazov, kaže, donosi tehnologija. Pacijenti sve češće dolaze s dezinformacijama, a liječnici su dobili i novog „konkurenta", kako ga naziva, doktora ChatGPT-a. No u jedno je sigurna:

„U medicini ne liječi tehnika, nego odnos. Trideset do četrdeset posto ishoda liječenja je upravo odnos liječnika i pacijenta. To ne može napraviti nijedan robot."

Palijativa u Hrvatskoj: adolescenti na dobrom putu

Najkritičniji dio razgovora bio je onaj o palijativnoj skrbi. Hrvatsku u tom području opisuje kao adolescenta: nismo još odrasli, ali smo na dobrom putu. Prije šesnaest godina imali smo nula mobilnih timova i nula palijativnih kreveta. Danas imamo više od šezdeset mobilnih timova i oko četiristo palijativnih kreveta u bolnicama, a educirano je više od 2500 zdravstvenih djelatnika.

Ipak, razlike među županijama su goleme, a najlošije je, upozorava, u glavnom gradu.

„Reći ću otvoreno i kritički: najgora palijativna medicina, po broju kreveta i po svemu, je u Zagrebu. U Zagrebu nemamo hospicij. Nemamo dječji hospicij u Hrvatskoj."

Istodobno s ponosom ističe manje sredine poput Marofa, Istre i Rijeke, koje imaju ono što veliki grad nema. Prema njezinoj procjeni, u Hrvatskoj danas više od 200.000 ljudi treba neki oblik palijativne skrbi, a samo oboljelih od demencije ima više od 100.000. Palijativa pritom ne znači umiranje, naglašava, nego pomoć u rješavanju boli, mučnine, prehrane i svega što bolest nosi.

Posebno je upozorila na položaj obitelji: „Obitelj nema pravo na bolovanje za njegu člana. Stavite nekog s ALS-om u kuću, a ni ja kao liječnik ne bih znala što učiniti kad se netko pored mene guši. A kamoli laik."

Odgovornost vidi u politici, ali i u vrhu vlastite struke, te u razdvojenosti zdravstvenog i socijalnog sustava zbog koje u domovima za starije nema dovoljno medicinskih timova. Kolege iz Austrije i Njemačke, kaže, podsjećaju je da se izbori ondje dobivaju ili gube upravo na palijativi, gerijatriji i pedijatriji. „Čovjek gleda porez i gleda tko će brinuti o njemu kad se razboli."

Uvijek skrbiti

Dr. Braš danas vodi Europski institut za medicinu usmjerenu na osobu, koji je postao europski centar, pa ideje iz Hrvatske može prenositi u Europu i obrnuto. Studentima pritom prenosi istinu koju mnogi ne žele čuti: medicina rijetko izliječi, a često zaliječi i kontrolira bolest. Tamo gdje bolest izmakne kontroli, počinje palijativa.

„Studenti se moraju unaprijed pripremiti da će im dio pacijenata umrijeti, ali da moraju uvijek skrbiti. Do zadnjeg izdaha. Koliko sam puta držala pacijenta za ruku u zadnjem izdahu."

Zato se prva akcija njezina tima zvala „Ostani uz mene", a to ime nose i njihove knjige.

„Više ne možeš dati lijek, ali možeš sjesti uz pacijenta, možeš ga držati za ruku, možeš biti čovjek. Možeš mu smanjiti bol. I nemoj se bojati. Moramo svladati vlastiti strah od smrti da bismo u miru sjeli pored takvog pacijenta."

Upozorenje za budućnost: ovisnosti mladih

Na kraju emisije razgovor se okrenuo problemu koji je zabrinjava kao psihijatricu i kao članicu društva: ovisnosti mladih o mobitelima, društvenim mrežama i igrama na sreću. Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj je već oko tisuću osnovnoškolaca ovisno o igrama na sreću.

Govorila je o „lošem dopaminu" koji beskrajno skrolanje i kockanje stvaraju u mozgu, o novim dijagnozama i povlačenju mladih u izolaciju, ali i o odgovornosti odraslih: „Najgore je kad dijete skrola, a na kauču pored njega skrolaju i tata i mama. Dijete oponaša roditelje." Podsjetila je da su neke zemlje, poput Australije, ograničile korištenje društvenih mreža djeci, dok Hrvatska još nema jasne zakonske smjernice. „To ne mogu riješiti psihijatri i psiholozi sami. To moramo napraviti svi zajedno."

„Rekla bih da sam živjela"

Za kraj je voditelj upitao koliko je nakon trideset godina rada zadovoljna sobom. Odgovorila je pitanjem koje u palijativi često postavljaju: ako ćeš umrijeti za sat vremena i osvrneš se iza sebe, jesi li živio?

„Rekla bih da sam živjela. Uz uspone i padove, s ožiljcima, s dobrim i lošim danima. Nema savršenog života, nema savršene sreće. Sreća je trenutak. Uživajte u životu, budite sretni s onim što imate i zahvalni na svakom novom jutru. Nemojte biti ovisni o materijalnom. Ipak je ono duhovno važnije."

Cijeli razgovor s prof. dr. sc. Marijanom Braš pogledajte u emisiji Bijela kronika na našem YouTube kanalu.