NEVIDLJIVI LJUDI: Kad nam stare svađe pojedu ostatak života

Postoji jedno rašireno uvjerenje da su stari ljudi po prirodi dobri, mudri, blagi i bezazleni. Kao da čovjek na svoj sedamdeseti ili osamdeseti rođendan, uz tortu i čestitke, automatski dobiva i plemenit karakter.

Nažalost, život nas uči drukčije.

Neki ljudi u starosti postanu tolerantniji, smireniji i spremniji razumjeti druge. Neki ostanu jednako neugodni kakvi su bili čitavog života. A neki posljednje desetljeće provedu u neumornom ispravljanju „krive Drine“, dokazivanju da su samo oni u pravu i održavanju neprijateljstava čijih se početaka više gotovo nitko ne sjeća.

I pritom često ne primjećuju da najveću štetu nanose upravo sebi.

Kad starost postane dozvola za sve

Prije nekoliko godina jedna je starija gospođa došla iz Bosne u posjet sinu i njegovoj obitelji. Kad god bih prošla pokraj njihove kuće, dotrčala bi do ograde i dobacivala mi uvredljive primjedbe.

Jednom ju je sin pokušao zaustaviti.

„Pusti me, hoću da joj se rugam! Vidi kakva je!“, povikala je.

Ta je rečenica zanimljiva upravo zbog svoje otvorenosti.

Gospođa nije tvrdila da je nešto pogrešno razumjela, da je bila izazvana ili da joj je izletjela nespretna primjedba. Sama je rekla da se želi rugati.

I tu dolazimo do pitanja koje se rijetko postavlja kada govorimo o starijim ljudima: mora li se svako njihovo ponašanje opravdavati godinama?

Ne mora.

Starijoj osobi dugujemo poštovanje njezina ljudskog dostojanstva, ali ne i obvezu da trpimo vrijeđanje, ponižavanje ili zlostavljanje.

Starost nije ni dijagnoza ni potvrda dobrog karaktera.

Tko je baki dao pravo odlučivati o tuđem psu?

Jedna je studentica zamolila baku da joj pričuva psa sat ili dva, dok ode na fakultet prijaviti ispit.

Kada se vratila, psa nije bilo.

Baka joj je rekla da je pobjegao. Kasnije se pokazalo da ga je odvela u park i pustila. Nastala je potraga koja je trajala do večeri, kada su pošteni nalaznici vratili malog rasnog psa.

Druga je baka, došavši u posjet kćeri i njezinoj obitelji, upoznala njihova novog kućnog ljubimca. Djeca su joj ponosno pokazivala psića koji je postao središte njihova malog svijeta.

A onda je baka izjavila:

„Sad kad pođemo kući, ja ću ga staviti u auto i pustiti u šumu!“

Prestrašena djeca pobjegla su sa psom u svoju sobu.

Nakon toga mjesecima nisu željela posjećivati baku, a roditelji je nisu pozvali ni na jedan dječji rođendan.

Baka se, naravno, žalila susjedima da je obitelj zanemaruje.

U obje priče postoji nešto zajedničko: uvjerenje da starija osoba ima pravo odlučivati što je drugima potrebno i vrijedno.

Što će unuci pas? Što će djeci životinja? Što će odrasloj kćeri nešto što baka smatra nepotrebnim?

Ali pas nije njezin. Djeca nisu njezino vlasništvo. Ni odrasli članovi obitelji nisu dužni živjeti prema njezinim pravilima.

Posebno zabrinjava kada se takvo nametanje pretvori u ugrožavanje životinje ili zastrašivanje djece.

A onda se postavlja pitanje: zašto me više ne posjećuju?

Možda zato što se ljudi, bez obzira na godine, žele osjećati sigurno u društvu svojih najbližih.

Poštovanje se ne može iznuditi pozivanjem na godine, a bliskost se ne može održati strahom.

Kad vlastita ogorčenost postane tuđa šteta

Prema jednom nedavnom slučaju, osamdesetogodišnja žena oštrim je predmetom izgrebala nekoliko parkiranih automobila.

Policiji je, kako je navedeno, objasnila da je to učinila zato što se neki ljudi voze automobilima, dok siromašni nemaju što jesti.

Susjedi su pritom tvrdili da sama nikada nije pomogla nijednom siromašnom čovjeku.

Ne možemo znati što je doista stajalo iza njezina postupka. To ne možemo zaključiti samo iz njezinih godina ili izjave policiji.

Ali možemo postaviti jednostavno pitanje: kako će oštećivanje tuđe imovine pomoći gladnima?

Sličan obrazac nametanja vlastitih kriterija pojavljuje se i u svakodnevnim odnosima.

Netko odlučuje da susjedu ne treba automobil. Da unuci ne treba pas. Da kći ne bi smjela trošiti novac na odjeću. Da stariji čovjek ne smije putovati. Da mladi ne bi trebali živjeti drukčije nego što su živjeli njihovi roditelji.

I pritom često nije riječ o savjetu.

Riječ je o pokušaju upravljanja tuđim životom.

A pravo na vlastite odluke ne prestaje ondje gdje počinje tuđe nezadovoljstvo tim odlukama.

Zli starac ili bolestan čovjek?

Ovdje je potrebno napraviti važnu razliku.

Nije svako neugodno ponašanje starije osobe posljedica njezina karaktera. Demencija, depresija, kronična bol, nuspojave lijekova, poremećaji spavanja i druge zdravstvene teškoće mogu znatno promijeniti ponašanje.

Američki Nacionalni institut za starenje upozorava da Alzheimerova bolest može izazvati razdražljivost, sumnjičavost, agresivnost i ponašanje koje osoba prije bolesti nije pokazivala.

Posebno je važno obratiti pozornost na nagle promjene ponašanja i potražiti liječničku procjenu.

Zato bi bilo pogrešno starijeg čovjeka koji je zbog bolesti postao uznemiren, nepovjerljiv ili agresivan jednostavno proglasiti zlim.

Ali jednako je pogrešno svaku grubost, zlobu ili manipulaciju automatski pripisati starosti.

Ako je netko desetljećima ponižavao druge, uživao u svađama i nastojao kontrolirati okolinu, njegov osamdeseti rođendan ne briše prethodnih sedamdeset devet godina ponašanja.

Bolest zahtijeva razumijevanje i liječenje. Loše ponašanje zahtijeva granice. A ponekad su potrebni i jedno i drugo.

Koliko nas zdravlja košta ljutnja?

Dugotrajna ogorčenost nije samo pitanje neugodnog karaktera. Ona može biti povezana i sa zdravljem.

Istraživanje objavljeno 2019. godine u znanstvenom časopisu Psychology and Aging obuhvatilo je 226 osoba u dobi od 59 do 93 godine.

Istraživači su tijekom tjedan dana pratili njihove osjećaje ljutnje i tuge, analizirali pokazatelje upale u krvi te podatke o kroničnim bolestima.

Rezultati su pokazali da je kod sudionika starijih od 80 godina svakodnevna ljutnja bila povezana s višom razinom jednog upalnog pokazatelja, interleukina-6, i većim brojem kroničnih bolesti. Kod mlađih sudionika takva povezanost nije pronađena. Tuga nije pokazala jednaku povezanost.

To ne znači da će svaka svađa izazvati bolest, niti istraživanje dokazuje da je ljutnja uzrokovala oboljenja.

Ali upozorava da emocije koje godinama nosimo mogu imati i tjelesnu dimenziju.

Zanimljivo je i istraživanje objavljeno 2021. godine u časopisu Journal of Clinical Medicine, koje je analiziralo psihološke programe usmjerene na opraštanje kod starijih osoba.

Rezultati su pokazali da takvi programi mogu pomoći u smanjenju ljutnje, stresa i depresivnih simptoma te poboljšati psihološku dobrobit. Autori pritom upozoravaju na ograničen broj istraživanja i potrebu za dodatnim provjerama.

Dakle, nije riječ o čarobnom receptu „oprosti i ozdravit ćeš“.

Riječ je o mogućnosti da čovjek nauči živjeti bez stalnog obnavljanja povrede koja se možda dogodila prije nekoliko desetljeća.

Kad nam svađa postane zanimanje

Postoje ljudi koji desetljećima ne razgovaraju s bratom, sestrom, susjedom ili vlastitim djetetom.

Ali o njima razgovaraju svakodnevno.

Pamte svaku uvredu. Svaki telefonski poziv. Svaku rečenicu izgovorenu prije trideset godina.

I kada netko pokuša promijeniti temu, oni je ponovno vrate na staru nepravdu.

Kao da bi odustajanje od svađe značilo priznanje poraza.

Neki se čak ponose time što nikada ne popuštaju.

„Ja sam takav. Kod mene nema opraštanja!“

No vrijedi se zapitati: je li to snaga karaktera ili nesposobnost da se izađe iz prošlosti?

Ponekad se obiteljska neprijateljstva prenose i na sljedeće generacije. Unuci odrastaju slušajući zašto ne smiju razgovarati s rođacima koje možda nikada nisu ni upoznali.

Nasljeđuju sukob, ali ne i vlastito iskustvo zbog kojeg je nastao.

A vrijeme prolazi.

Netko se razboli. Netko umre. Djeca odrastu.

I onda čovjek, koji je godinama odbijao pruženu ruku, može ostati iznenađen što je oko njega sve manje ljudi.

Naravno, nije svaka samoća posljedica vlastitih postupaka. Mnogi stariji ljudi ostaju sami zbog smrti najbližih, bolesti, siromaštva ili okolnosti na koje nisu mogli utjecati.

Ali postoje i odnosi koje smo sami razorili.

I to je činjenica koju ne treba prešućivati samo zato što je čovjek ostario.

Oprost nije obveza, a pomirenje nije uvijek moguće

Bilo bi pogrešno iz svega zaključiti da stariji ljudi moraju oprostiti svima koji su ih povrijedili.

Postoje zlostavljanje, nasilje, teške izdaje i odnosi u kojima je prekid kontakta najbolja zaštita.

Nitko nema pravo zahtijevati od žrtve da se pomiri sa zlostavljačem zato što su oboje ostarjeli.

Ali postoji razlika između odluke da nekoga više ne želimo u svom životu i potrebe da svakodnevno održavamo mržnju prema njemu.

Možemo postaviti granice bez osvete.

Možemo se ne pomiriti, a ipak prestati živjeti za sljedeći obračun.

Možemo prihvatiti da nam netko nije učinio dobro, a da zbog toga ne posvetimo ostatak života dokazivanju koliko je loš.

To možda nije oprost.

Možda je jednostavno mir.

Posljednja bitka koju ne moramo dobiti

Tijekom deset nastavaka našeg feljtona govorili smo o ljudima koji u starosti postaju nevidljivi. O njihovim pravima, siromaštvu, bolestima, nasilju, prijevarama, usamljenosti, gubicima i potrebi da ostanu aktivni sudionici vlastitog života.

Ali govoriti o dostojanstvu starijih ljudi ne znači tvrditi da su svi stariji ljudi dobri.

Nisu.

Kao što nisu svi mladi bezobzirni, nisu ni svi stari mudri.

Godine nam donose iskustvo, ali same po sebi ne jamče da ćemo iz tog iskustva nešto naučiti.

Možda je upravo zato posljednje pitanje ovog feljtona i najneugodnije:

Koliko života želimo potrošiti na dokazivanje da smo bili u pravu?

Jer možemo pobijediti u svađi, a izgubiti prijatelja.

Možemo dokazati da je susjed pogriješio, a izgubiti godine mira.

Možemo cijelog života čekati da nam se brat, sestra ili dijete prvi jave, a onda dočekati dan kada više nema koga nazvati.

Neke nepravde ne treba zaboraviti. Neke odnose ne treba obnavljati.

Ali postoje i bitke koje se nastavljaju samo zato što se nitko ne usuđuje prvi prestati boriti.

A u starosti vrijeme postaje dragocjenije od pobjede.

Možda najveća pobjeda u poznim godinama nije dokazati da smo cijelo vrijeme bili u pravu. Možda je najveća pobjeda sačuvati dovoljno mira, ljubavi i znatiželje za život koji nam još predstoji.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Ilustracija Gemini