Bijela kronika: kako je Hrvatska postala primjer Japanu u zaštiti dječjih kukova
Uredništvo
Novinar
Dok japanski stručnjaci danas traže rješenje za 15 posto kasno otkrivenih iščašenja kuka kod djece, Hrvatska takvih slučajeva ima tek dva godišnje. O tome kako je mala zemlja postala uzor jednoj od najvećih svjetskih ekonomija, u emisiji Bijela kronika govorio je poznati dječji ortoped dr. Darko Antičević.
Urednik i voditelj Bijele kronike Ivo Krištić ovaj je put ugostio, kako je rekao, čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio liječenju djece. Dr. Antičević nije prvi put gost emisije, a povod razgovoru bio je njegov nedavni boravak u Japanu. Tamo je sudjelovao na Svjetskom kongresu ortopeda i traumatologa i održao pozvano predavanje o hrvatskom modelu ranog otkrivanja razvojnog poremećaja kuka.
Razgovor je obuhvatio stručnu temu, ali i laičke dojmove o zemlji koju sam gost opisuje kao potpuno drugu kulturu. Sam kaže da nije ekspert za Japan i da je tek zagrebao po njegovoj kulturi i povijesti.
Kongres, pretkongres i Kyoto deklaracija
Dr. Antičević na svjetske kongrese ortopeda ide već dugi niz godina. Ovaj put se uz kongres poklopio i pretkongres. Riječ je o simpoziju koji su organizirali njegovi američki kolege, a naziv bi u prijevodu glasio „Zdravi kukovi kod djece".
Simpozij je okupio predstavnike zemalja iz regije, među ostalima iz Tajvana, Južne Koreje i Australije, a sudjelovali su i stručnjaci iz Pakistana. Amerikanci su na njemu predstavljali naprednije pristupe bolestima dječjeg kuka. Dr. Antičević bio je jedini pozvani predavač iz Europe i na skupu je predstavljao Hrvatsku.
U Kjotu je donesena takozvana Kyoto deklaracija, a najavljene su i nove publikacije na tu temu. Cilj je jasan: popraviti stanje u zemljama gdje se razvojni poremećaj kuka još uvijek kasno otkriva.
Hrvatski model: od dvije operacije tjedno do dvije godišnje
Razvojni poremećaj kuka, odnosno iščašenje kuka, dijete razvije stjecajem nekoliko faktora, pa je riječ o multifaktorskoj bolesti. Kad se otkrije kasno, liječenje često znači operaciju. Hrvatska je s ranom prevencijom počela prije 40 godina, a rezultat se najbolje vidi u brojkama. Nekad su se zbog kasno otkrivenog iščašenja kuka radile najmanje dvije operacije tjedno, a danas ih je, prema riječima dr. Antičevića, oko dvije godišnje.
To nije došlo samo od sebe. Hrvatski ortopedi metodu ultrazvučnog pregleda kukova naučili su od profesora koji ju je razvio u Austriji, nedaleko od Graza. Zemljopisna blizina pomogla je da Hrvatska vrlo rano uhvati taj val. Dr. Antičević zasluge pripisuje profesorima koji su sve pokrenuli, posebno ortopedu profesoru Matasoviću i nedavno preminulom profesoru Kurjaku. Važnu ulogu imali su i stručnjaci Ginekološke klinike u Petrovoj.
Ključ uspjeha bila je, kaže, dobra organizacija u nekoliko koraka:
- Edukacija. Najprije su sami dječji ortopedi na Šalati svladali metodu, a zatim su pokrenuti tečajevi za ortopede, pedijatre i druge liječnike. Tiskani su i udžbenici.
- Oprema. Uz zalaganje stručnog tima pri Ministarstvu zdravstva kupljeni su ultrazvučni uređaji i raspoređeni po cijeloj Hrvatskoj.
- Mreža skrbi. Danas postoji model „hub-and-spoke". Dva središnja centra u Zagrebu, u Klaićevoj i na Rebru odnosno Šalati, pružaju cjelovitu skrb, sve do složenih operacija kuka i zdjelice. Manji centri diljem zemlje preuzimaju djecu bliže njihovu mjestu stanovanja.
Danas je to u Hrvatskoj normalna stvar. Kako je istaknuto u emisiji, u odnosu na početne brojke napredak je pedeseterostruk.
Što Japan može naučiti od Hrvatske
Koliko god Japan bio dobro organizirana zemlja, japanski ortopedi i pedijatri požalili su se dr. Antičeviću na preveliku učestalost kasno otkrivenih iščašenja kuka. Taj udio kod njih danas iznosi oko 15 posto. Svjesni su da su u nekom segmentu zakazali, pa pomoć traže od Amerikanaca, ali i od drugih koji im je žele pružiti.
Dr. Antičević je pritom bio otvoren: hrvatski primjer nije univerzalan. Hrvatska je mala zemlja s tridesetak tisuća rođene djece godišnje, dok Japan ima 128 do 130 milijuna stanovnika i potpuno drugačiji zemljopis. Kod nas je relativno lako doći do Zagreba i središnjih centara, a u Japanu je to puno teže.
Zato je japanskim kolegama predložio korak po korak. Neka najprije naprave pilot-studiju u jednoj prefekturi, koja je otprilike kao naša županija. Ako se model pokaže uspješnim, mogu ga proširiti na cijelu zemlju. Hoće li u hrvatskom iskustvu pronaći nešto korisno, kaže, sada je na njima.
Upravo u tome je i najveća vrijednost ove priče: znanje stečeno u maloj zemlji danas može pomoći djeci na drugom kraju svijeta.
Japan očima liječnika i putnika
Drugi dio razgovora bio je putopisni. Do Japana se putuje oko 13 sati, a vremenska razlika je sedam sati. Taman kad se organizam prilagodi, kaže dr. Antičević, u Tokiju doživite kulturni šok jer je sve hiperorganizirano i sve funkcionira.
Tokio i vlakovi. Tokio s 38 milijuna stanovnika nemoguće je upoznati u osam dana. Ondje podzemnu željeznicu vode četiri kompanije, a turisti mogu kupiti posebnu kartu od 26 do 27 eura i voziti se bez razmišljanja. Na raskrižju Shibuya Crossing u istom trenutku krene rijeka pješaka u svim smjerovima, a nitko se ne sudara. S vidikovca tornja Tokyo Skytree, na 450 metara visine, tek se vidi koliko je grad golem. Na stanicama podzemne željeznice vrata perona zatvaraju se zajedno s vratima vagona, a kanti za smeće nema, pa svatko nosi svoje smeće sa sobom.
Shinkansen. Brzi vlakovi voze oko 300 km/h, pa bi udaljenost od Zagreba do Splita prevalili za dva sata. Ideja o takvoj željeznici seže u 1940-e, a Shinkansen, na Zapadu prozvan Bullet Train, predstavljen je uoči Olimpijskih igara u Tokiju 1964. godine. Danas povezuje zemlju od Sappora na sjeveru do juga.
Fuji i Hakone. Grupa je autobusom došla do četvrte razine Fujija, a sunce je baš taj dan rastjeralo oblake s vrha koji je inače stalno u njima. Gost je vrh uspio snimiti i iz brzog vlaka. U Hakoneu se žičarom prelazi preko kratera ugaslog vulkana iz kojeg još izlazi para, a na jezeru Ashi plovi brod koji glumi gusarski.
Kjoto. Svetište Fushimi Inari-taisha poznato je po desecima tisuća crveno-narančastih vrata torii. Prolazak kroz njih u smiraj dana, dok turista ima sve manje, dr. Antičević opisuje kao trenutak kontemplacije. Njegov savjet: u Japanu odvojite osam dana za Kjoto i četiri za Tokio. Upravo u Kjotu još se mogu vidjeti žene u tradicionalnim kimonima, dok u Tokiju mladi šeću obučeni kao junaci mangi i animea.
Japanski Nobelovac. Gost je spomenuo i Shinyu Yamanaku, koji je po struci bio ortoped. Njegovi takozvani Yamanaka faktori omogućuju dobivanje matičnih stanica bez korištenja zaleđenih embrija. Za dr. Antičevića to je primjer japanske upornosti, znanja i samodiscipline.
Razgovor se dotaknuo i veza dviju zemalja. Organizator festivala Japan Croatia u Zagrebu je Edward Takayama Tripković, a Japance u Hrvatskoj posebno oduševljava Lika, gdje gotovo da nema žive duše.
Mala zemlja, veliki primjer
Na kraju emisije Ivo Krištić zahvalio je gostu što je podijelio svoja iskustva s konferencije i pretkonferencije, ali i na poslu koji radi pomažući drugima. Na pitanje bi li ponovno išao u Japan, dr. Antičević odgovara kratko: ići će opet.
Najvažnija poruka emisije ipak nije putopisna. Četrdeset godina strpljivog rada, edukacije i dobre organizacije u Hrvatskoj su gotovo iskorijenili kasno otkrivena iščašenja kuka. Taj je trud danas prepoznat i na drugom kraju svijeta, a zbog njega će možda zdravije odrastati i japanska djeca.
Cijelu emisiju Bijela kronika s dr. Darkom Antičevićem pogledajte u videu