"Ušparala sam ti 350 eura": kad tinejdžerska moda počne trošiti obiteljski budžet

Prošli tjedan me kćer uhvatila za rukav dok sam prala suđe i gurnula mi mobitel pod nos. "Mama, pogledaj, našla sam povoljne tenisice." Na ekranu su bile tenisice, model koji sam već dobro upoznala s njenih prijašnjih zahtjeva, samo je ovaj put cijena pisala 150 eura umjesto 500. "Ušparala sam ti 350 eura", rekla je ponosno.

To je bio trenutak kad sam shvatila koliko duboko je ekran ušao u naš obiteljski proračun i koliko različito ona i ja računamo koliko nešto vrijedi.

Pamuk iz supermarketa protiv etikete iz šoping centra

Kad kupujem odjeću za petogodišnjaka, matematika je jednostavna. Za majice, donje rublje i trenirke imam samo jedan uvjet: mora biti čisti pamuk. Iskustvo me naučilo da pamučna odjeća iz jeftinijih trgovina traje sasvim dovoljno dugo za dijete koje dane provodi na travi, u pijesku i s koljenima na betonu. Za tenisice, papuče i zimske jakne ipak biram provjerene brendove zbog anatomije i topline, ali i tu kupujem isključivo na akcijama.

Njemu je potpuno svejedno piše li na trenirci poznati brend ili nema nikakav logo, sve dok mu je udobno i dok je na njoj lik iz omiljenog crtića. Prošli mjesec je bio presretan zbog pidžame s likovima iz najnovijeg crtića Psića u ophodnji za 6 eura.

A onda dođu godine u kojima ekrani preuzmu kontrolu nad ormarom.

Gledam sliku, čitam etiketu

Sa petnaest godina stvari iz Lidla i Sinsaya jednostavno prestanu postojati. Prva faza bili su standardni brzi modni brendovi poput Zare, Stradivariusa i Bershke – to se još i dalo pratiti, priznajem, tu sam i sama znala kupiti pokoji komad. Ali s ulaskom u srednju školu na ekranu mobitela počeli su se pojavljivati znatno skuplji ulozi: Polo Bear hoodice, Longchamp torbe, Golden Goose i Isabel Marant tenisice, komadi u rasponu od 400 do 600 eura.

Pitala sam je jednom zašto baš te tenisice, slegnula je ramenima: "Svi ih nose." Dakle, ne „udobne su“ ili „sviđaju mi se“ nego „svi ih nose“…

To "svi ih nose" nije slučajno. Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, koje kroz projekt Djeca medija godinama educira roditelje o utjecaju oglašavanja, u svojim materijalima djecu i adolescente izravno naziva jednom od najvažnijih ciljanih skupina za oglašivače – ne samo zato što sve više njih raspolaže vlastitim džeparcem, nego i zato što imaju velik utjecaj na roditeljske odluke o kupnji. Po njihovim procjenama, prosječno dijete do kraja srednje škole vidi oko 360.000 reklama, a granica između iskrene preporuke i plaćenog oglasa na društvenim mrežama danas je toliko nejasna da to zna zbuniti i odrasle, ne samo tinejdžere.

Da to nije samo moj dojam, potvrđuje i istraživanje provedeno na 316 zagrebačkih srednjoškolaca (Justinić i Kuterovac Jagodić, Filozofski fakultet u Zagrebu, objavljeno u časopisu Društvena istraživanja): mlađim adolescentima, dakle onima poput moje kćeri, znatno je važnije nosi li isti komad odjeće i njihovo društvo te je li on trenutačno u modi, dok ta potreba kod starijih tinejdžera postupno slabi.

Ta brojka mi je nekako otrežnjujuća kad razmislim koliko je puta kći "sama" naišla na neki model tenisica koji je "svima najbolji ovaj tjedan".

Apsurd zvani "povoljna fejkica"

Kad postavite jasnu granicu i kažete da vam ne pada na pamet dati 500 eura za par markiranih tenisica, nastupa nova, moderna pojava – žicanje za kopije.

Tinejdžeri danas prate gomilu stranica na Instagramu koje nude "vrhunske replike" dizajnerskih komada po navodno pristupačnim cijenama. Otud i onaj razgovor kraj sudopera. U njezinoj glavi, upravo mi je uštedjela 350 eura. U mojoj glavi, dati 150 eura za kopiju sumnjive kvalitete s neke neprovjerene stranice na Instagramu potpuno je van pameti.

Rekla sam joj otprilike ovo: ako si nešto ne možemo priuštiti u originalu, onda to ne kupujemo. Pogotovo ne plaćamo stotine eura da bismo nosili lažni logo. Odgovorila mi je da sam "cringe". Možda i jesam, ali ne kanim popustiti na tome.

Modni pritisak na obiteljski budžet

Najlakše bi bilo reći "jednostavno joj nemoj kupiti ništa". Ali dovoljno je sjetiti se koliko je meni u srednjoj školi značilo imati martensice na nogama, pa da mi bude jasno da to nije samo hir kojem se može reći ne i gotovo. Marke su se promijenile, pritisak je ostao isti.

Zato smo se dogovorile za pravilo koje zapravo dosta dobro funkcionira: nešto od razumnijih želja kupimo u originalu za rođendan ili kao nagradu za trud. Za sve ostalo, a toga je puno više, kažem ne, i to ostaje ne, koliko god puta mi pokazala "super ponudu" koju je pronašla.

Te večeri, dok je uvrijeđeno odlazila u svoju sobu jer "ne razumijem ništa", pomislila sam kako smo obje u pravu na svoj način. Ona doista štedi 350 eura. Ja samo pokušavam naučiti je da neke stvari nisu popust ako ih uopće ne trebamo kupiti.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Pozitivno.hr fotomontaža AI