Cijena dječje darovitosti: kad sustav nudi listić više, a roditelj plaća sve ostalo

Kada vam psiholog službeno potvrdi da imate darovito dijete, u prvom trenutku osjetite ponos. No, čim prođe taj početni val, na leđa vam sjedne vrlo konkretan, prilično usamljen strah: što sada?

Moj sin je testiran s četiri i pol godine. Na standardiziranom testu rječnika, dobio je rezultat koji odgovara djetetu od osam i pol godina. Njegovo razumijevanje svijeta, vokabular i logika već su tada bili daleko izvan okvira njegove kronološke dobi. Slijedeće pitanje bilo je jednostavno, i puno teže od samog testa: tko će, u vrtiću i kasnije u školi, to prepoznati i stvarno nešto s tim napraviti?

"Daj mu još jedan listić"

U vrtiću imamo sreće, upisali smo ga u englesko-francuski jezični program koji mu pruža dodatnu stimulaciju i odgajateljice su zaista divne. No, unatoč njihovom trudu i najboljim namjerama, sustav brzo udari u vlastiti zid. U grupama s prevelikim brojem djece, dijete koje procesuiranjem informacija leti unaprijed i stalno traži još, s vremenom nesvjesno postane "malo naporno".

Zato je najčešća reakcija, ma koliko dobronamjerna bila, duboko ograničena, ponude mu "poneki zadatak više" ili dodatan papir za bojanje dok druga djeca završavaju osnovno. To je sav domet individualizacije u prepunoj grupi.

Obzirom da nam je psihologinja u neformalnom razgovoru potvrdila da je već sa četiri godine savladao gotovo sve predškolske vještine, upisali smo ga ranije u program predškole kako ne bi stagnirao iako po datumu rođenja, početkom travnja, službeno još ne pripada toj generaciji. Ali tu ponovno upadamo u apsurd sustava koji darovitost mjeri kroz obrazac. Dok konceptualno razumije stvari daleko iznad svoje dobi, grafomotorika mu šteka. Ne zato što ne može, nego zato što mu je smrtno dosadno sjediti i povlačiti jednolične crte po radnom listiću. S druge strane, s finom motorikom i fokusom nema baš nikakvih problema kada s tatom prateći nacrte sklapa namještaj i precizno uvrće sitne šarafe, ili kada strpljivo i pedantno rješava problem sa zaglavljenim filamentom na 3D printeru. Sustav ga tako istovremeno gura u formu predškole i ocjenjuje kroz dosadne linije na papiru, umjesto da prati njegov stvarni misaoni tempo.

Komercijalni STEM i roditelji kao privatni mentori

Tada roditelj shvati da je prepušten sam sebi i kreće u potragu za dodatnim sadržajima izvan javnog sustava. Ali i tu vas dočeka nova zamka. Upišete dijete na privatne STEM ili robotičke radionice, platite prilično visoke članarine, da biste ubrzo shvatili kako dobivate prilično generičke programe. Za dijete takvih kapaciteta to često bude samo skupa zabava koja ne pruža nikakvu stvarnu dodanu vrijednost niti dubinu.

Zato roditelji na kraju sami preuzimaju ulogu privatnih mentora. Vožnje u muzeje, kazališta, kupovina enciklopedija, eksperimenti na kuhinjskom stolu i stalno traženje odgovora na njegova neumorna pitanja pretvaraju se u obiteljski "privatni program" koji sami osmišljavamo i financiramo.

A što kad krene škola?

I dok tako sami popunjavamo rupe i trudimo se održati njegovu znatiželju živom, nad glavom nam stalno visi pitanje: što nas zapravo čeka u prvom razredu?

Zamišljam taj prvi dan: učiteljica dobiva urednu mapu s izvješćem o darovitosti moga sina, potpisanu od strane vrtićkog Tima za darovite — to je, od travnja 2025., zakonska obveza prema Pravilniku o odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika (NN 71/2025). Mapa prati dijete od predškole do srednje škole i trebala bi osigurati da svaka nova škola unaprijed zna što dobiva, kako bi darovitom djetetu pripremila obogaćeni program.

Razred od dvadeset i pet učenika ima, ipak, drugačije planove. Učiteljica koja mora opismeniti cijelu grupu nema ni vremena ni dodatnog para ruku za paralelni program za jedno dijete, pa ma koliko ta mapa bila uredna i dobronamjerna. Nisam jedina koja to primjećuje, Izvješće pravobraniteljice za djecu za 2024. izričito upozorava na jaz između onoga što novi propisi predviđaju i onoga što se stvarno događa u učionicama, gdje dobra namjera zakonodavca rijetko dolazi popraćena dodatnim ljudima ili satima potrebnim da se ona i provede.

Najveći strah svakog roditelja darovitog djeteta nije hoće li ono imati dobre ocjene jer znamo da hoće. Strah je u tome hoće li morati mjesecima sjediti u klupi i u tišini čekati da ostali savladaju ono što on zna od treće godine, dok se njegova početna strast za učenjem polako pretvara u dosadu i frustraciju.

Izbor koji to nije

Tu se vraćamo na pitanje jednakih prilika. Biti roditelj darovitog djeteta u Hrvatskoj često znači plivati uzvodno. Sustav će vam formalno čestitati na rezultatima testiranja, izraditi službeni papir, ponuditi još jedan radni listić i tu priča završava.

Sve ostalo, od održavanja dječje znatiželje i kupovine dodatnih materijala do privatnih vožnji u muzeje i potrage za pravim mentorima, tiho je prebačeno na roditeljski novčanik i kućnu režiju. I dok se svi zaklinju u društvo znanja i izvrsnosti, stvarna cijena dječje darovitosti i dalje ostaje isključivo privatni trošak obitelji.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Pozitivno.hr fotomontaža AI