Foto izvor Ai

Jesmo li stvorili izgubljenu generaciju

Nasilje među mladima poprima razmjere pandemije. Ne samo kao novinari, već kao zabrinuti građani i roditelji odgovore smo tražili u mnogim državnim institucijama, međutim zapanjujuća je činjenica da smo najozbiljnije i najdetaljnije odgovore dobili kada smo ista pitanja postavili - umjetnoj inteligenciji! Kako smo upali u ovo zastrašujuće stanje i ima li izlaza?

Odgovor nije jednostavan, ali je bolan: jer se pred našim očima formirala generacija koja živi bez granica, bez autoriteta, bez emocionalne zaštite i bez pravila koja vrijede za sve. I to nije njihova krivnja. To je odraz društva koje se godinama raspadalo iznutra.

Prvi put otkako imamo modernu državu svjedočimo djeci koja odrastaju bez jasne strukture. Škola više nije autoritet, nastavnik je pod pritiskom roditelja, a sustav sankcija je toliko spor i neodlučan da djeca vrlo brzo shvate kako posljedica gotovo i nema. U takvom okruženju nasilje postaje racionalan izbor — način rješavanja sukoba, ali i način stjecanja statusa.

Drugi, još dublji uzrok krije se u obitelji. Hrvatska proživljava tiho emocionalno izgaranje: rastu razvodi, anksioznost, depresija, ovisnosti i kronični stres. Mnoga djeca žive u kućanstvima u kojima se odrasli bore s vlastitim problemima i nemaju snage postaviti jasne okvire. Zanemarivanje nije glasno — ali njegove posljedice često jesu.

Treći faktor je digitalna brutalizacija. TikTok, YouTube i algoritmi koji nagrađuju ekstremnost oblikuju današnje adolescente više nego roditelji, učitelji i društvene norme zajedno. U takvom virtualnom svijetu empatija slabi, a impulzivnost raste. Sve je brže, agresivnije i površnije — i sve traži stalno dokazivanje.

Nakon pandemije mentalno zdravlje mladih naglo se pogoršalo. Izolacija, nestanak rutine, gubitak motivacije i dugotrajna nesigurnost ostavili su duboke tragove. Ta generacija sada ulazi u pubertet i adolescenciju — fazu u kojoj se svi potisnuti problemi prebacuju u ponašanje.

Uz sve to, autoritet države je oslabljen. Institucije djeluju sporo, zakoni se provode selektivno, a politički diskurs pun je vrijeđanja i sukobljavanja. Djeca sve to pažljivo prate i upijaju.

Kada se svi ti elementi spoje — dobije se društvo u kojem je nasilje mladih ne samo češće, nego i brutalnije.

I tu dolazimo do ključne točke: ovo nije prolazni trend. Ovo nije “moda”. Ovo je generacijski obrazac koji se može promijeniti samo ako država, škole, obitelji i lokalne zajednice počnu raditi zajedno.

Potrebni su:

• brže i jasnije sankcije,
• puno više psihologa i stručnjaka u školama,
• sustavna digitalna edukacija,
• ozbiljni programi ranog otkrivanja problema u obiteljima,
• te politički i medijski diskurs koji potiče odgovornost, a ne kaos.

Ako to izostane, pitanje nije hoće li se dogoditi novi slučajevi, nego kada i s kojom težinom. Jer nasilje mladih nije uzrok — ono je simptom društva koje je zaboravilo kako se postavljaju granice i kako se gradi odgovorno, sigurno okruženje za djecu.