Tko koga koristi: jeste li korisnik društvenih mreža ili njihov alat?
Samo još pet minuta
Tea Rendulić
urednica
„Još samo jedan reel i odlažem mobitel.“ Nije ništa strašno, kažemo si, pet minuta i gotovo. A onda prođu dva sata. Palac i dalje klizi po ekranu, a mi shvaćamo da ne možemo, a iskreno ni ne želimo, prestati skrolati.
Mlađi za to imaju izraz doomscrolling: beskonačno listanje sadržaja, često loših vijesti i tuđih drama, iz kojeg se teško izvući iako nam ne čini dobro. U tom trenutku pomislimo ono što rijetko priznajemo naglas: možda smo ovisni o društvenim mrežama.
Navike koje stoje iza toga iste su kao kod ovisnika, samo su toliko svakodnevne da smo ih kao društvo prihvatili. Mobitel nam je uvijek nadohvat ruke: na stolu dok jedemo, na jastuku dok zaspimo, u ruci dok hodamo. Čim čekamo, stojimo u redu ili jednostavno „nemamo što raditi“, posegnemo za njim.
Kreće listanje feeda, niza objava koje nam aplikacija servira jednu za drugom. Pregledavamo profile i povlačimo prstom s objave na objavu, što se na mrežama zove swipe.
Tko želi provjeriti koliko je to vremena, ne mora nagađati. Svaki pametni telefon u postavkama ima screen time, odnosno pregled vremena provedenog pred ekranom, koji pokazuje koliko smo sati proveli u kojoj aplikaciji. Brojka zna iznenaditi i najveće skeptike.
Algoritamski univerzum
Danas je važnije nego ikad osvijestiti vlastite navike. Društvene mreže i mobiteli zauzeli su pošten dio naših života, ali to ne znači da im moramo dati prvo mjesto. Društvene mreže mjesto su fantazije, dopamina i motivacije, ali i mržnje, straha, zbunjenosti i tuge. Oblikuju svakoga tko je ikad otvorio korisnički račun, prijavio se i krenuo istraživati taj algoritamski univerzum.
Na njima su naši prijatelji, poznanici, oni koje manje volimo, influenceri i brendovi. Svi oni stvaraju sadržaj: story koji nestaje nakon 24 sata, fotografiju, kratki video. No ono što vidimo kad otvorimo aplikaciju ne biraju oni, nego algoritam.
Algoritam je računalni program koji prati što gledamo, na čemu se zadržimo i što preskočimo, pa na temelju toga slaže ekran skrojen baš za nas. Na TikToku se taj ekran zove stranica For You, a mladi je skraćeno zovu FYP. I tu nastaje prava ovisnost.
Mislimo da pratimo samo svoje bližnje. A onda, nakon prvog swipea, dobijemo AI video osrednje kvalitete. Za takav sadržaj, brzo i jeftino proizveden umjetnom inteligencijom, na mrežama se ustalio izraz AI slop, u slobodnom prijevodu „AI splačine“. Nešto nam se u njemu ipak svidi, pa ga pogledamo do kraja i poklonimo mu svoje vrijeme.
Vratimo se storyjima prijatelja, ali redoslijedom koji nam se čini nasumičnim naleti influencer kojeg smo davno zapratili. Baš nam u tom trenutku dobro dođe ono što govori, pa odemo na njegov profil vidjeti ima li još nešto korisno. Samo malo. Samo na trenutak.
I prođe pola sata, a da to nismo ni planirali ni htjeli. „Samo“ smo išli pogledati što rade ljudi koje pratimo. Zar ne?
Igralište velikih igrača
Uz poznate profile, na igralištu zvanom društvena mreža igraju i veliki igrači: brendovi i marketinški stručnjaci. Oni prate trendove, odnosno teme, zvukove i formate koji se u nekom trenutku masovno šire, i koriste algoritam kako bi nas zadržali na platformi što dulje. Cilj je da objava postane viralna, da se poput virusa proširi od korisnika do korisnika.
Najjače im je oružje personalizacija. Feed nam se čini kao da nas poznaje, kao da se povezuje s našim problemima, željama i potrebama.
S influencerima je to još izraženije. Gledamo ih svaki dan, znamo što doručkuju i kako im je prošao tjedan, pa imamo osjećaj da su nam prijatelji. Psiholozi to zovu parasocijalni odnos: veza koju osjećamo prema nekome tko ne zna da postojimo.
Ali povezuje li se feed doista s nama? Ili mu mi samo poklanjamo pažnju, dok stojimo na mjestu, ponavljamo istu radnju prstom i zurimo u ekran koji nas obasjava pikselima?
Ni dobre ni zle same po sebi
Društvene mreže u svojoj srži nisu zle. Mogu biti iznimno korisne, zato je mudro znati čemu vrijedi pokloniti pažnju i energiju, a gdje je opasno.
Određeni sadržaj može nam pokvariti raspoloženje ako naletimo na potresnu vijest. Može nas razljutiti ako vidimo nepravdu, a dio objava namjerno je napravljen upravo zato. Za to postoji izraz rage bait, doslovno „mamac za bijes“: sadržaj koji nas iziritira da bismo ostavili komentar, podijelili ga i tako mu donijeli još pregleda.
Tu je i FOMO (engl. fear of missing out), strah da ćemo propustiti nešto što se događa drugima. Zbog njega mobitel provjeravamo i kad za to nema nikakvog razloga.
A najgore od svega, mreže nam mogu uzeti vrijeme, jedini resurs koji ne možemo vratiti. Kad nakon sati skrolanja osjećamo da nam je mozak otupio, mladi kažu da je to brainrot, u prijevodu „trulež mozga“. Izraz se toliko raširio da ga je Oxfordov rječnik proglasio riječju 2024. godine.
Posljedice negativnog sadržaja mogu biti velike: od tjeskobe u društvu i stalnog uspoređivanja s tuđim savršenim životima do privlačenja zajednicama koje šire mržnju i podjele.
No postoje i one pozitivne. Na istim mrežama učimo nove vještine, otkrivamo kako drugi rješavaju probleme slične našima i pronalazimo ljude sličnih interesa. Ako ih koristimo da bismo bolje upoznali sebe, slobodno se izražavali i rasli, mogu postati jedan od najboljih akceleratora našeg razvoja.
Sve ovisi o nama
I tu je caka. Algoritam će uvijek raditi ono za što je napravljen: uzimati naše vrijeme, nuditi nam sadržaj za koji zna da ćemo ga gledati i držati nas u besmislenom, automatskom pomicanju prsta gore-dolje.
Ali nikad neće imati moć nad nama ako odlučimo da društvene mreže budu naš alat, a ne mi njihov. To ne znači brisanje profila ni bijeg u šumu. Znači otvoriti aplikaciju s razlogom i zatvoriti je kad smo završili, prestati pratiti profile nakon kojih se osjećamo lošije i ostaviti mobitel u drugoj sobi dok spavamo.
Na mrežama za to postoji kratak savjet, napola šala, napola ozbiljno: touch grass, „dodirni travu“. Drugim riječima, makni se s ekrana i izađi van. Zvuči banalno, ali upravo se u tom trenutku odlučuje tko koga koristi.
Foto: ilustracija ChateGPT