Nedavno je među prijateljima pokrenuta rasprava koja nije ni nova ni jednostavna: imaju li određena zanimanja budućnost? Hoće li se čitave struke „ugasiti“ ili bar ozbiljno reducirati pod pritiskom sve šire primjene umjetne inteligencije? I dok se u takvim razgovorima lako posegne za zezancijom, ozbiljna pozadina te teme ne da mi mira.

Razvoj AI-a galopira nesmiljenom brzinom. Legitimno je, možda i nužno,  zapitati se koliko će te promjene preoblikovati tržište rada u sljedećih deset do dvadeset godina. Pitanje nije teorijsko. Za mnoge od nas ono je posve egzistencijalno.

Iz perspektive nekoga tko se cijeli radni vijek bavi pedagoškim radom, i to u umjetničkoj školi, osvještavanje ovih promjena izaziva, da budem iskrena, osjećaj koji se najljepše može opisati kao potpuni užas. Razlozi su brojni, ali svi počinju od iste točke: učionice.

U učionici, namjerno izbjegavam frazu „radno mjesto“, ispred sebe uvijek imam učenika. Nečije dijete, nečijeg brata ili sestru, nečijeg unuka. Mlado biće koje ima manje ili više interesa, talenta i afiniteta prema učenju univerzalnog, prelijepog, ali nimalo jednostavnog glazbenog jezika. Taj učenik nije svaki dan jednako odmoran, motiviran ni spreman. I to je sasvim u redu, jer učenje nije ništa drugo doli postupan razvoj vještine. Uvijek mi je pri tome na umu i misao da to dijete ne poznaje glazbu (a tko je uistinu i poznaje?), da dolazi u školu učiti i želi naučiti. Jer da već barata glazbenim znanjima i vještinama, škola mu ne bi trebala.

Učionica je, dakle, živi organizam čije nepredvidive zakonitosti valja poštivati. Proces učenja, vježbanja i savladavanja odvija se malim koracima, a svaki je na svoj način zahtjevan. No upravo u tome leži ono najvrednije: sa svakim savladanim korakom događa se i jedan djelić izgradnje mlade osobe, formiranje karaktera i identiteta koji nema zamjenu.

Umjetnost ima dvostruko lice. Ona traži iluziju, varku, želju,  nudi preispitivanje, kritiku, drugu perspektivu. Istovremeno, ništa na ovom svijetu nije stvarnije od nje. Umjetnost nas rastavi na sastavnice, pokazuje surovo objektivnu sliku od čega smo izgrađeni — posebno ako se nalazimo s izvedbene strane. Kao malo što u životu, traži posvećenost i suočavanje s emocijama. Suze su sastavni dio priče, bio da su od frustracije dok vježbajući gradimo sami sebe ili one od radosti zbog osjećaja dohvaćanja nečeg što je donedavno bilo nedohvatljivo nakon napretka po prirodnim zakonitostima. Uloženi trud i vrijeme uvijek daju rezultat.

Jer ljudi jesu bića satkana od emocija. Emocija je pokretač svega što radimo. Nije slučajnost da i najbolje verbalno izlaganje dobiva manji pljesak od dobro izvedene glazbene točke — prvo je kognitivna razina, a drugo emocionalna. Ljudski rod oduvijek, možda i zauvijek, traži mogućnost izraza, treba komunikaciju, osjećaj pripadnosti i prostor za emocionalnu ekspresiju. Glazba je samo jedan od kanala za to.  Ali kakav kanal!

Alati umjetne inteligencije su ovdje i sad. Bilo bi neozbiljno tvrditi da nam nisu postali dijelom svakodnevice, da u mnogo čemu ne olakšavaju i ne ubrzavaju naš rad. Kao što se kroz povijest nismo odrekli vatre, kotača ni penicilina,  otkrića koja su unaprijedila kvalitetu življenja,  tako i AI treba prihvatiti kao činjenicu. Tu je i ne ide nikud. Na nama je jedino da se njime, kao i vatrom i kotačem, služimo odgovorno.

A hoće li nas zamijeniti? Duboko sam uvjerena da neće. Emocije i kreativnost koja iz njih proizlazi ipak su rezervirane za čovjeka jer niti jedan algoritam, ma kako sofisticiran, nema jedinstvenu ljudsku osobinu - intrizičnu motivaciju i potrebu za stvaranjem.

Foto:Pozitivno.hr/Gemini AI