NEVIDLJIVI LJUDI

Suptilni ageizam koji se predstavlja kao briga

Starije ljude savjetuje se kako reći NE nepoznatome koji želi njihov novac. Međutim, potrebno je govoriti i o nečem mnogo suptilnijem: kako reći NE ljudima koji vas možda vole i žele vam dobro, ali su si s vašim godinama prisvojili pravo odlučivati umjesto vas.

Ono što je važno, to je prihvatiti važno pravilo: starost vam ne oduzima pravo da kažete NE.

Jer postoji vrlo podmukla vrsta ageizma koja se često predstavlja kao briga: „Mi samo želimo najbolje za tebe.“ A onda iz tog „najboljeg“ polako nestaje jedina osoba čiji bi glas morao biti najvažniji, stariji čovjek o čijem se životu radi.

Devet područja u kojima vam drugi žele odlučivati

Područja u kojima se to stalno događa su: gdje ćete živjeti: „Prodaj stan, što će ti toliki stan“, „Idi na selo, tamo je zdravije“, ali i suprotno: „Što ćeš više sam/a, vrijeme je za dom.“ Odluka ne smije polaziti samo od kvadrata i godina. Treba pitati gdje su liječnik, ljekarna, trgovina, javni prijevoz, prijatelji, susjedi, kazalište, kafić, knjižnica, cijela mreža života koju je čovjek desetljećima stvarao.

Kako ćete izgledati: „Ta kosa nije za tvoje godine.“ „Što će ti crveni ruž?“ „Moderna odjeća više nije za tebe.“ „Pusti sijedu, što se još farbaš?“

A muškarcu: „Što će ti te tenisice u tim godinama?“ Ako osoba želi buzz cut sa 70 ili dugu sijedu kosu sa 85, čije je to zapravo pitanje osim njezino?

Što ćete jesti: naravno da postoje medicinski opravdane dijete. Ali nešto sasvim drugo je pretvoriti starijeg čovjeka u doživotnog pacijenta kojemu se broji svaki kolač, kava ili čaša vina i govori: „Ti to ne smiješ.“ Savjet liječnika nije isto što i obiteljska prehrambena policija.

Koliko ćete vježbati: kretanje je izuzetno važno, ali cilj nije dokazati da 80-godišnjak može trenirati kao četrdesetogodišnjak. Bol, vrtoglavica, iscrpljenost i strah od pada nisu lijenost. Vježbanje treba prilagoditi čovjeku, njegovim bolestima, funkciji i mogućnostima.

Kome ćete davati novac: „stalno traženje novaca“, pomoći odraslom djetetu ili unuku je jedno; osjećati da moraš financirati tuđe kredite, automobile, dugove i stil života zato što „tebi više ništa ne treba“ sasvim je drugo. Mirovina starije osobe nije obiteljski fond.

Kako ćete trošiti vlastiti novac: ako starija žena želi kupiti skupu torbu, otići na putovanje ili potrošiti dio svoje mirovine na frizera, obitelj može misliti da je to glupost. Ali ako je sposobna donositi odluke i razumije što radi, to je njezin novac i njezina glupost, ako baš hoćemo tako.

S kim ćete se družiti, pa i zaljubiti: djeca znaju reagirati gotovo kao roditelji tinejdžera: „Što će ti on/ona u tim godinama?“ A iza toga ponekad nije samo zaštita nego i nelagoda zbog seksualnosti starijih, strah za nasljedstvo ili osjećaj da roditelj „više nije za takve stvari“.

Smijete li putovati, voziti, izlaziti, imati kućnog ljubimca, koristiti internet? Ovdje sigurnost može biti stvarna tema, ali procjena mora biti individualna. Datum rođenja sam po sebi nije dokaz nesposobnosti.

Kako ćete provoditi svoje vrijeme. Mirovina nije automatsko zaposlenje kod djece.

„Ti ionako ne radiš, možeš pričuvati unuke“, otići u trgovinu, kuhati cijeloj obitelji, čekati majstora... Slobodno vrijeme starijeg čovjeka nije ničija zajednička imovina.

Pravo na odluku koja se drugima ne sviđa

A postoji jedna granica koju se treba obavezno naglasiti: pravo na samostalnost uključuje i pravo na odluku koja se nama ne sviđa.

To je teško djeci. Gledaš majku ili oca kako donose odluku za koju si uvjerena da nije najbolja i želiš ih spasiti. Ali postoji velika razlika između:

„Mama, brinem se i želim ti reći što mislim“

i

„Mama, odlučili smo što ćeš ti.“

Naravno, kod teške demencije ili druge bolesti koja ozbiljno narušava sposobnost razumijevanja odluka situacija može biti drugačija i sigurnost ponekad mora imati veću težinu. Ali ni tada čovjek ne prestaje biti osoba koju treba uključiti koliko god je moguće. Pomoć pri odlučivanju nije isto što i oduzimanje glasa.

Kako reći NE, a da ne osjećate krivnju

„Hvala što brineš, ali ovu odluku želim donijeti sama.“

„Čula sam tvoje mišljenje. Ne slažem se.“

„Ne želim prodati svoj stan.“

„Ne mogu ti više davati novac.“

„Ne želim danas čuvati unuke.“

„Ovo želim odjenuti.“

„Umorna sam i danas neću vježbati.“

„Moje godine nisu dopuštenje drugima da upravljaju mojim životom.“

Smijete odbiti. Smijete se predomisliti. Smijete imati ukus koji se vašoj djeci ne sviđa. Smijete trošiti svoje vrijeme na sebe. Smijete donositi vlastite odluke. I ne morate se ispričavati zato što još uvijek želite biti gospodar vlastitog života.

Imovina koja prestaje biti vaša

To više nije samo pitanje postavljanja granica. To je pitanje vrlo raširene predrasude da čovjek starenjem nekako gubi puno pravo na vlastiti život, a njegova imovina polako prestaje biti njegova i postaje „buduća ostavština“.

Postoji gotovo neizgovorena društvena računica: dok si mlad, normalno je putovati, uređivati stan, kupiti dobar kaput, otići u restoran, kazalište ili na koncert. A kad imaš 75 ili 80, odjednom se javlja pitanje: „A što će ti to?“ Kao da se vrijednost zadovoljstva računa prema broju godina koje čovjeku statistički još preostaju.

Nasljedstvo nije imovina nasljednika koja se slučajno još nalazi kod živog vlasnika.

Dok je čovjek živ, njegova kuća nije „naš budući stan“, njegova štednja nije „novac koji će nama ostati“, a njegova mirovina nije obiteljski višak koji treba sačuvati za sljedeću generaciju. Naravno, uz pretpostavku da osoba može razumjeti i donositi svoje odluke, njezina je imovina prvenstveno sredstvo za njezin život.

I tu nastaje jedan od najružnijih oblika patroniziranja starijih. Ne mora nitko reći: „Jedva čekam da umreš pa da naslijedim.“ Dovoljno je:

„Što će ti novi auto u tim godinama?“

„Zašto renoviraš stan?“

„Zar ti treba tako skupa odjeća?“

„Što ćeš sad putovati?“

„Mogla bi malo štedjeti.“

„Nemoj bez veze trošiti novac.“

A neizgovoreni nastavak ponekad glasi: jer će jednoga dana taj novac biti naš.

Odraslom čovjeku počne se govoriti kao djetetu, odluke mu se unaprijed smatraju nerazumnima, stvari mu se zabranjuju „za njegovo dobro“, a razgovara se o njemu umjesto s njim.

I paradoks je strašan: čovjek je možda četrdeset godina radio, podizao djecu, vodio kućanstvo, plaćao kredite, donosio tisuće ozbiljnih odluka, i onda jednoga jutra navrši određeni broj godina pa mu vlastito dijete objašnjava da je 120 eura za cipele nepotreban trošak.

Kada smo točno stekli pravo određivati roditeljima koliko zadovoljstva smiju imati od novca koji su sami zaradili?

Naravno, treba nam i važna ograda. Ako postoje ozbiljna kognitivna oštećenja, prijevare, kompulzivno trošenje ili stvarna opasnost da čovjek ostane bez sredstava za osnovne potrebe i skrb, obitelj ima razlog reagirati i tražiti stručnu pomoć. Ali „meni se ne sviđa kako mama troši svoj novac“ nije isto što i „mama više ne razumije financijske posljedice svojih odluka“.

Prisilno odricanje od vlastitog prostora

A postoji još jedan oblik koji treba stalno naglašavati: prisilno odricanje od vlastitog prostora radi potomaka.

„Što će ti trosoban stan kad si sama?“

„Prodaj ga pa uzmi nešto manje.“

„Prepiši kuću dok si živa.“

„Daj unuku stan, njemu sada treba.“

Možda će starija osoba upravo to željeti napraviti. Divno. Ali dar je dar samo ako se daje slobodno. Ako se proizvode krivnja, pritisak i osjećaj da je sebično zadržati vlastitu imovinu, to više nije velikodušnost koju je osoba sama izabrala.

Sadašnjost, ne samo ostavština

Starost nije razdoblje čekanja na smrt u kojem čovjek treba smanjivati vlastite potrebe kako bi što više ostavio onima koji će živjeti poslije njega.

Čovjek od 80 godina još uvijek ima sadašnjost. Ne samo prošlost i ostavštinu.

Jer pravo reći NE zapravo dolazi tek na kraju. Prije njega starijem čovjeku treba vratiti nešto što mu okolina često neprimjetno oduzima: uvjerenje da uopće ima pravo odbiti naše dobronamjerne planove za njegov život.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Pozitivno.hr fotomontaža AI