NEVIDLJIVI LJUDI: Koliko života ima u godinama koje su nam ostale

Moja majka ima 90 godina. Moj brat 62. Ona pršti od energije,on nema volju za životom

Između njih je gotovo trideset godina razlike, ali ponekad, promatrajući ih, imam osjećaj kao da su njihove godine zamijenjene.

Moja majka još uvijek planira. Zanima je tko kamo ide, tko će doći, što se događa u obitelji, kome nešto treba, što će se dogoditi sljedeći mjesec. U stanju je od obične informacije da njezinu nećaku trebaju ulaznice za nogometnu utakmicu napraviti mali obiteljski projekt i angažirati sve za koje misli da mogu pomoći. Još uvijek u njezinu rječniku postoje „sutra“, „sljedeći mjesec“ i „kad dođe proljeće“.

Moj brat, gotovo tri desetljeća mlađi, ozbiljno je bolestan. Ponekad mi se čini kao da se njegov svijet suzio i kao da je mnogo prije starosti počeo gubiti interes za ono što dolazi.

Ne uspoređujem ih zato da bih jedno hvalila, a drugo osuđivala.

Naprotiv.

Gledajući ih, često se pitam: što je to što u jednom čovjeku održava želju za sutrašnjim danom, dok je drugome bolest, bol, gubitak samostalnosti ili nešto četvrto može oduzeti mnogo prije duboke starosti?

Koliko godina imamo, i koliko života ima u njima?

Nedavno sam čovjeka od 75 godina, liječnika koji je operirao rak prostate, pitala razmišlja li o smrti.

Odgovorio je gotovo prije nego što sam završila pitanje:

„NIKAD! Živim punim plućima svaki dan.“

Kao liječnik vrlo dobro zna od čega je bolovao i što njegova bolest može značiti. Ali svijest o bolesti nije mu oduzela zanimanje za život.

Netko drugi će nakon iste dijagnoze osjećati strah, tjeskobu ili stalno misliti na mogućnost povratka bolesti.

I jedno i drugo je ljudski.

Nije poanta u tome da postoje dobri bolesnici koji razmišljaju pozitivno i loši koji se boje. Niti se čovjeku koji pati može narediti da voli život.

Ali njegov odgovor ponovno me vratio istom pitanju:

Određuje li životni elan doista broj naših godina?

Očito ne.

Poznajemo ljude koji sa 80 godina prave planove za sljedeću godinu i one koji mnogo ranije počnu govoriti: „Ma što ću ja više.“

Na želju za životom utječe mnogo toga: zdravlje, kronična bol, pokretljivost, psihičko stanje, usamljenost, gubitak partnera i prijatelja, materijalna sigurnost, osjećaj pripadanja i mogućnost da sami odlučujemo o svome životu.

Ali možda postoji i jedno sasvim obično pitanje:

Imamo li nešto čemu se radujemo sutra?

Ne mora to biti put oko svijeta.

Može biti kava s prijateljem u četvrtak. Utakmica u nedjelju. Unuk koji dolazi. Nova knjiga. Vrt koji treba urediti. Pas koji čeka jutarnju šetnju.

Život se često ne drži za velike filozofske razloge.

Drži se za male buduće događaje.

Kada nam društvo počne oduzimati budućnost

Mladog čovjeka stalno pitamo:

„Što planiraš?“

Starijega mnogo češće:

„Kako zdravlje?“

Kao da čovjek nakon određene dobi više nema budućnost, nego samo zdravstveno stanje i prošlost.

A zašto čovjeka od 75 ili 80 godina ne bismo pitali:

„Što planiraš za sljedeću godinu?“

Možda se jedan dio životnog elana upravo krije u tome da u našem jeziku još postoji buduće vrijeme:

„Na proljeće ću...“

„Sljedeće godine želim...“

„Kad zatopli, napravit ću...“

Dok postoji neko „kad“, postoji i budućnost.

„Ja više nikome ne trebam“

Odlazak u mirovinu u tome može biti vrlo važna životna prekretnica.

Posao čovjeku nije samo plaća.

On nam daje ritam dana, ljude s kojima razgovaramo, osjećaj pripadanja, probleme koje rješavamo, priznanje, društveni status i često vrlo snažan osjećaj da smo nekome potrebni.

A onda jednoga dana sve to prestane.

Neki ljudi procvjetaju.

Imam prijatelje koji su otišli u mirovinu čim su stekli uvjete. Uređuju kuću i okućnicu, bave se stvarima za koje prije nisu imali vremena, druže se i uživaju. Njihov aktivan život nije prestao. Samo se preselio iz radnog odnosa u nešto drugo.

Drugi moji prijatelji i prijateljice nastavili su raditi uz mirovinu. Odgovaraju im dodatni prihod, kontakt s ljudima i osjećaj da su i dalje dio radnog svijeta.

Ni jedan ni drugi izbor nije bolji.

Problem možda nastaje kada čovjek ne izabere ništa, nego ga mirovina jednostavno zatekne.

Jesmo li se pripremili za mirovinu ili samo izračunali mirovinu?

O odlasku u mirovinu uglavnom razmišljamo financijski i administrativno.

Kada stječem uvjete? Kolika će mi biti mirovina? Koje dokumente trebam?

Mnogo rjeđe nekoliko godina ranije postavimo puno jednostavnije pitanje:

Kako će izgledati moj obični utorak kada više ne budem morao na posao?

Sjećam se vlastite odluke da prestanem pušiti. Prije nego što sam ugasila posljednju cigaretu, pokušala sam osmisliti kako će izgledati moj život bez nje. Ljudi su se poslije čudili što je odvikavanje prošlo gotovo bez stresa.

Naravno, prestanak pušenja ne može se uspoređivati s odlaskom u mirovinu. Mirovina je mnogo veća promjena.

Ali princip možda nije sasvim različit:

Nije dovoljno znati od čega odlazimo. Trebali bismo znati i prema čemu odlazimo.

„Mislio sam da imam mnogo prijatelja“

Radni vijek može stvoriti privid goleme društvene mreže.

Telefon zvoni. Stižu poruke. Svakodnevno razgovaramo s desecima ljudi. Netko nas treba. S nekim pijemo kavu.

A onda nestane posao i čovjek ponekad otkrije da je imao mnogo poznanika, ali vrlo malo prijatelja.

To ne znači da su odnosi s kolegama bili lažni. Bili su stvarni, ali ih je povezivalo radno mjesto.

Zato se za mirovinu možda ne treba pripremati samo štednjom novca.

Tijekom života trebali bismo štedjeti i prijateljstva, interese, hobije, znatiželju i odnose s ljudima koji će postojati i kada više ne bude našeg radnog mjesta.

A što ako otkrijemo da smo stranci i u vlastitoj kući?

Postoji još jedan mogući šok.

Čovjek desetljećima govori:

„Sve ovo radim za obitelj.“

Radi dugo, vraća se kući umoran, rješava poslovne probleme i odgađa život za vrijeme „kad jednom bude imao vremena“.

A onda vrijeme konačno dobije.

I ustanovi da s partnerom više nema mnogo zajedničkih tema. Djeca imaju vlastite živote. Unuci svoje obveze.

Obitelj koju je zamišljao kao središte svoje buduće mirovine ne može odjednom preuzeti posao jedinog izvora njegova društvenog života.

Djeca nisu mirovinski plan.

Mogu nas voljeti i biti uz nas, a ipak imati vlastiti posao, partnera, djecu, prijatelje i probleme.

Bliskost se ne može početi graditi onoga jutra kada dobijemo rješenje o mirovini.

Neke samoće ne nastanu u starosti

Pred kraj života moj je otac rekao svojoj supruzi:

„Stara, pa nas su svi napustili!“

Ta mi je rečenica ostala u pamćenju.

Jer nisu svi otišli na isti način.

Neki ljudi za koje je očekivao da će uvijek biti uz njih jednostavno su nastavili živjeti svoje živote. S drugima se tijekom godina sukobio i sam zatvorio vrata.

Ne pišem ovo da bih rekla da su usamljeni ljudi sami krivi za svoju samoću. Često nisu. Smrt, bolest, udaljenost, životne okolnosti i bezbroj drugih stvari mogu čovjeku odnijeti ljude koje voli.

Ali postoji i neugodnije pitanje koje možda vrijedi sebi postaviti mnogo prije starosti:

Čuvamo li ljude koje ćemo jednoga dana željeti pokraj sebe?

Jesmo li sposobni prihvatiti da naša odrasla djeca donose odluke koje nam se ne sviđaju?

Imamo li prijatelje izvan obitelji?

Jesmo li spremni ponekad odustati od potrebe da budemo u pravu kako ne bismo izgubili čovjeka?

Neke samoće u starosti nisu nastale u starosti.

Gradile su se godinama.

A raditi, dokle?

Netko će prvoga dana kada stekne uvjete reći: „Hvala, bilo je dosta“, i sljedećih dvadeset godina živjeti prekrasno.

Aktivna starost ne znači nužno ostati zaposlen. Znači imati nešto što nas još povezuje sa sutrašnjim danom.

Nekome je to redakcija.

Nekome vrt.

Nekome unuci, putovanja, volontiranje, knjige, životinje, prijatelji ili nešto sasvim deseto.

Važnije od pitanja „Radite li još?“ možda je:

„Čemu se još radujete?“

Gubitak volje za životom nije karakterna mana

Ipak, postoji granica na kojoj razgovor o životnom elanu mora prestati biti motivacijski.

Ako stariji čovjek govori:

„Nemam više zbog čega živjeti.“

„Bilo bi bolje da me nema.“

„Samo čekam da umrem.“

to ne treba automatski otpisati riječima: „Ma star je.“

Pogotovo ako se uz to povlači, gubi zanimanje za ono što ga je prije veselilo, prestaje brinuti o sebi ili mu se znatno promijene san i apetit, treba razmišljati i o depresiji te potražiti stručnu pomoć.

Depresija nije normalna posljedica starenja.

I čovjeku koji pati najmanje će pomoći:

„Moraš misliti pozitivno.“

Ne možemo nekome propisati želju za životom.

Možemo liječiti bol. Prepoznati depresiju. Pomoći mu da ponovno nešto može učiniti sam. Vratiti mu dio kontrole nad vlastitim životom. Pozvati ga među ljude. Pitati ga što želi.

I možda učiniti nešto sasvim jednostavno:

ne razgovarati s njim samo o njegovim bolestima.

Koliko života ima u godinama koje su nam ostale?

Vraćam se na početak.

Moja majka ima 90 godina. Moj brat 62.

Ona još grabi život, planira, zanima se za ljude i događaje i ponaša se kao da još ima posla na ovome svijetu.

On je teško bolestan i ponekad mi se čini kao da mu se vlastita budućnost prerano suzila.

Njih dvoje nisu dokaz da je život stvar karaktera.

Oni su pitanje.

Baš kao i moj 75-godišnji poznanik koji je prošao operaciju raka i na pitanje razmišlja li o smrti odgovara:

„NIKAD! Živim punim plućima svaki dan.“

Možda netko drugi misli na smrt. I to je u redu.

Možda poanta nije u tome da nikada ne pomislimo na kraj.

Poanta je pokušati ne dopustiti da nam kraj pojede ono što se nalazi prije njega.

Nitko od nas ne zna koliko mu je vremena ostalo.

Zato možda važnije pitanje nije koliko još godina imamo pred sobom, nego:

koliko života želimo staviti u godine koje imamo?

 

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Pozitivno.hr fotomontaža A