NEVIDLJIVI LJUDI

O starijima govorimo kao o ljudima koji se približavaju vlastitom kraju, a mnogo manje kao o ljudima koji su do duboke starosti već morali ispratiti ogroman dio vlastitog svijeta.

Supružnika. Braću i sestre. Prijatelje. Kolege. Ponekad vlastitu djecu ili unuke. I životinje s kojima su živjeli petnaest ili dvadeset godina.

A onda se od njih nekako očekuje da budu „naviknuti na smrt“.

Nisu.

Posebno je okrutno ono: „Zašto baš on, a ne...“

Kada umre mlađa osoba, većina ljudi vjerojatno svjesno ne misli: „Zašto nije umrla ova starica?“ Ali u šoku zbog prerane smrti lako se izgovore rečenice:

„A toliko starih i bolesnih ljudi živi...“

„Zašto baš on?“

„Nije pošteno, imao je tek 35.“

Razumijemo što čovjek time želi reći: mlada smrt ruši naš očekivani red života. Ali ako pokraj vas sjedi čovjek od 85 godina, može čuti sasvim drugu poruku:

Tvoja je smrt prihvatljiva. Njegova nije.

I to može biti strašno.

Smrt mladog čovjeka jest tragedija upravo zato što je život prekinut prerano. Ali godine jednog čovjeka ne mogu biti valuta kojom ćemo mjeriti vrijednost života drugoga. Osamdesetogodišnjak nije zauzeo mjesto mladoj osobi koja je umrla.

GUBITAK SUPRUŽNIKA

Gubitkom životnog saputnika ne odlazi samo čovjek.

Nakon 40, 50 ili 60 godina zajedničkog života ne nestane samo osoba koju volimo.

Nestane svjedok našega života.

Čovjek koji zna zašto ne volimo neku pjesmu. Koji se sjeća našeg prvog stana. Zna tko je bio onaj čovjek na fotografiji iz 1972. Razumije obiteljsku šalu bez objašnjavanja. Zna kakvi smo bili prije nego što smo ostarjeli.

A onda nastaju i sasvim banalne praznine: prazna polovica kreveta, jedna šalica umjesto dvije, tišina za stolom, odlazak liječniku bez osobe koja je uvijek išla s nama.

Zato mi smeta ono:

„Pa bili su stari, moralo se jednom dogoditi.“

Naravno da je moralo.

Ali očekivanost smrti ne smanjuje ljubav prema osobi koja je umrla.

Kad umiru prijatelji, nestaje i dio vlastite prošlosti

Ovo je drukčiji gubitak, ali vrlo težak.

U mladosti izgubimo prijatelja i oko nas još postoji velika mreža ljudi. U dubokoj starosti ta se mreža može početi smanjivati.

Jedan prijatelj umre. Drugi se razboli. Treći ode u dom. Četvrti se više ne može kretati.

I čovjek može imati djecu i unuke koji ga vole, a ipak biti usamljen.

Jer unuka od 25 godina može obožavati baku, ali se ne sjeća svijeta u kojem je baka imala 25.

Zato postoji važan pojam: gubitak zajedničke memorije.

Sa svakim dugogodišnjim prijateljem odlazi netko tko pamti jednu verziju nas koju više nitko drugi ne poznaje.

A najteže: kada stariji roditelj pokopa dijete

SMRT DJETETA

Ne postoji dob u kojoj roditelj postane „prestar“ da bi bio roditelj.

Ako majka od 85 godina izgubi sina od 60, neće joj biti lakše zato što je on imao 60. To je i dalje njezino dijete.

A upravo tada može nastupiti i ono o čemu smo govorili na početku teksta: okolina je potresena jer je „on još mogao živjeti“, dok stariji roditelj ostaje živ. Kod njega se može pojaviti i krivnja preživjeloga:

„Zašto on, a ne ja?“

Ne treba mu okolina dodatno potvrđivati tu misao pogledima i nespretnim rečenicama.

Starost nije krivnja zbog koje se čovjek mora ispričavati što je još živ.

KUĆNI LJUBIMCI

Smrt životinje još uvijek često izaziva ono grozno:

„Ma daj, bio je to samo pas.“

Nekome tko živi sam taj pas možda je bio biće koje ga je svako jutro dočekivalo, razlog zbog kojeg je izlazio iz kuće, svakodnevni fizički kontakt, rutina, društvo i posljednji živi stanovnik doma koji je nekada dijelio sa supružnikom.

Mačka koja je petnaest godina spavala na istom mjestu nije „samo mačka“.

A kod starijih postoji još jedan bolan problem. Nakon smrti ljubimca mogu reći:

„Neću više uzeti psa. Što ako ja umrem prije njega?“

To je trenutak u kojem čovjek više ne oplakuje samo životinju nego postaje svjestan vlastite konačnosti.

I to je zanimljiva tema, koju bi trebalo posebno razrati, jer se do sada malo govorilo o tome.

Psiholozi savjetuju:

Ne govorite čovjeku kako treba tugovati

Nema roka:

„Prošlo je već šest mjeseci.“

„Moraš dalje.“

„Nemoj stalno pričati o njemu.“

„Barem je dugo živio.“

„Barem imaš djecu.“

„Uzmi drugog psa.“

Sve su to pokušaji utjehe koji često zapravo znače:

„Tvoja tuga mi je neugodna i želim da prestane.“

Bolje je:

„Nedostaje ti.“

„Pričaj mi o njemu.“

„Hoćeš da danas budem s tobom?“

I dopustiti čovjeku da jedan dan bude dobro, drugi plače, treći se smije uspomeni i četvrti ponovno bude shrvan.

Smijeh nakon smrti nije izdaja pokojnika. A nastavak života nije dokaz da ga nismo dovoljno voljeli.

Ali kako nastaviti?

Starijoj osobi treba poručiti: ne morate „preboljeti“ čovjeka da biste nastavili živjeti.

Možete nositi uspomenu i istodobno stvoriti novu rutinu. Ponovno otići među ljude. Prihvatiti poziv na kavu. Putovati. Nabaviti drugog ljubimca ako to želite. Zaljubiti se ponovno. Smijati se.

Posebno nakon smrti supružnika okolina zna biti nevjerojatna:

„Već ima nekoga?!“

A što bi trebalo? Odrediti propisani broj godina samoće kao dokaz ljubavi prema pokojniku?

Novi odnos ne briše stari.

Isto tako, netko nikada neće poželjeti drugog partnera. I to je jednako legitimno.

KADA TUGA IPAK TRAŽI POMOĆ

Ovo svakako treba znati, bez patologiziranja normalnog žalovanja.

Tuga sama po sebi nije bolest. Ali ako čovjek dugo ne može obavljati osnovne svakodnevne stvari, potpuno se izolira, prestane jesti ili brinuti o sebi, počne pretjerano posezati za alkoholom ili lijekovima, ili govori da više ne želi živjeti, tada nije dovoljno reći „vrijeme liječi sve“. Treba uključiti liječnika i stručnu psihološku/psihijatrijsku pomoć; kod neposredne opasnosti treba hitno reagirati.

I pritom nikad:

„Ma proći će.“

Možda neće samo od sebe.

Ili još snažnije:

Starost nije krivnja što smo ostali živi

I još jednom da se vratimo na početak: kada umre mlad čovjek, često čujemo: „Zašto baš on? Toliko starih i bolesnih ljudi još živi.“

Razumijem tu rečenicu. Ona je krik protiv smrti koja je došla prerano. Ali zamislite da je sluša čovjek od osamdeset godina.

Što je zapravo čuo?

Da je nečija smrt nepravedna, a njegova bi bila prihvatljiva. Da je netko imao pravo na još života, dok je on svoje pravo već nekako potrošio.

Star čovjek nije kriv što je nadživio mlađega. Nije mu oduzeo njegove godine. Nije zauzeo njegovo mjesto.

I da još opet naglasimo: o starosti često govorimo kao o približavanju vlastitoj smrti.

Mnogo rjeđe govorimo o tome koliko smrti čovjek mora preživjeti da bi do duboke starosti uopće stigao.