Proročanstvo Roka Prča: Od „Malog mista” do digitalne revolucije

U jedanaestoj epizodi „Našeg malog mista”, lik Roka Prča, kojeg je neponovljivo odigrao Boris Dvornik, već je odavno ulogu konobara u lokalnoj krčmi zamijenio ulogom direktora hotelske kuće. I kao takav, direktor, ima veliku dužnost i čast održati govor na otvaranju novoizgrađenog hotela. Nevolja je u tome što na mjestu direktora nije zbog učenosti nego sudjelovanja u NOB-u, a u svojoj oskudnoj kućnoj biblioteci ne može pronaći ništa o svjetlim primjerima umjetnika u arhitekturi, koje bi tako rado uvrstio u govor. Snalažljiv, kakav jest, u sitne sate nazove doktora Luiđija telefonom i pita za savjet. Spomenuli su se u tom razgovoru Andrija Buvina, Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši, braća Andrijić, Ivan Meštrović, a naš Roko je zadovoljan i sebi važan jer će tim zvučnim imenima ostaviti dojam učenog i sposobnog direktora. U toj sceni je i njegova Anđa Vlajna, koja ga zadivljeno i preponosno gleda i kaže: „E moj Roko, pripametan si. Ma više tebi vridi telefon nego drugome cila biblioteka!”

„Naše malo misto” snimano je od 1969. do 1971. godine! „Više tebi vridi telefon nego drugome cila biblioteka!”, iz današnje perspektive, gotovo je proročanska rečenica.

Transformacija autoriteta: Učitelj naspram algoritma

Razvoj tehnologije, a osobito umjetne inteligencije, duboko je transformirao načine na koje se znanje usvaja i reproducira. Tradicionalne metode učenja su i dalje temelj obrazovnih sustava, ali se zadnjih godina intenzivno suočavaju s paralelnim ekosustavom digitalnog učenja koji redefinira sociološke, međuljudske i intelektualne odnose. U tom procesu mijenja se i pojam autoriteta: od učitelja kao centralne figure prema novim, mrežno konstruiranim autoritetima poput umjetne inteligencije kao izvora znanja te influencera kao osoba koje utječu na formiranje stavova.

Između zajednice i digitalne izolacije

Tradicionalno obrazovanje imalo je snažnu sociološku funkciju: oblikovanje društvene kohezije, vrijednosti i kolektivnog identiteta. Učionica je bivala prostorom socijalizacije, gdje su učenici razvijali suradnju, empatiju i sposobnost funkcioniranja u društvenim ulogama. Najnoviji podaci govore da prosječan učenik danas više vremena dnevno provede razgovarajući s umjetnom inteligencijom nego sa svojim vršnjacima. U tradicionalnom modelu, učitelj je bio ne samo prenositelj znanja, nego i moralni autoritet, mentor i figura institucionalne moći. Autoritet proizlazio je iz legitimnog, verificiranog znanja koje potvrđuju institucije, a obrazovni proces naglašavao intelektualni napor, disciplinu i dubinsko razumijevanje.

Umjetna inteligencija i digitalno učenje potiču suprotni, individualizirani pristup. Algoritmi prilagođavaju sadržaj i tempo učenja potrebama pojedinca, često izvan kolektivnog okruženja. Time se povećava efikasnost, ali smanjuje prostor za razvoj socijalnih vještina i zajedničkog identiteta. Učenje postaje personalizirano, fragmentirano i vremenski fleksibilno, no sociološki izolirano. Uzevši to u obzir, postavlja se pitanje dugoročnih posljedica: hoće li se društvene kompetencije razvijati jednako uspješno u digitalno posredovanom obrazovanju kao u tradicionalnoj zajednici?

Influenceri i novo tržište pažnje

Ne mijenjaju se samo metode i načini usvajanja znanja. Pojava digitalnih platformi promijenila je strukturu autoriteta. Influenceri – novi akteri u posredovanju znanja i vrijednosti – predstavljaju neformalni autoritet koji počiva na društvenom, a ne institucionalno verificiranom kapitalu. Njihov utjecaj proizlazi iz prisutnosti, vidljivosti i emocionalne povezanosti s publikom, a potvrđuje se algoritamskim mjerama uspješnosti: brojem pregleda, lajkova, komentara i pratitelja. Za razliku od učitelja, čiji je autoritet hijerarhijski i formalno potvrđen, influencer djeluje u horizontalnoj, mrežnoj strukturi, izravno konkurirajući tradicionalnom izvoru znanja.

Učitelj kao etički vodič i "filter" informacija

Učenici danas sve više uče izvan školskog sustava. Znanje se demokratiziralo, ali pojavio se i rizik od površnosti, senzacionalizma i dezinformacija. Traženje izvora znanja u domeni umjetne inteligencije je dovelo do promjene izvora autoriteta kao i strukture međuljudskih odnosa: učitelji više nisu ekskluzivni nositelji znanja, nego jedan od mnogih aktera na “tržištu pažnje”. U tom kontekstu javlja se opasnost erozije profesionalnog identiteta učitelja, ali i prilika za redefiniranje uloge. Učitelji danas zaista nisu jedini izvor znanja kao ni neupitni autoriteti, njihova uloga se promijenila u mentorsku, ulogu „filtera” za nečistoće u obrazovnim komunikacijskim kanalima i „prometnika” koji će, u nevjerojatnoj gužvi različitih utjecaja nalaziti najkraći, ali i najefikasniji put u kvalitetnom usvajanju znanja i vještina. Put kojim ide tradicionalno obrazovanje je sasvim nov, možda i po prvi put u povijesti on je dvosmjeran jer učitelji uče od svojih učenika barem jednako kao i učenici od učitelja. Proces se obrnuo.

Umjetna inteligencija dodatno potiče ovaj pomak jer automatizira procese informiranja i evaluacije, dok influenceri preuzimaju funkciju motivacije i identifikacije. Učitelj, lišen monopola nad informacijama, postaje etički vodič. Autoritet se više ne gradi na vertikalnoj distanci, nego na kompetenciji, integritetu i sposobnosti stvaranja smislenog odnosa s učenikom. U tom smislu, ono što smo smatrali prijetnjom, digitalna tehnologija, može postati prostor emancipacije.

Dilema budućnosti: Kritičko mišljenje ili gotova rješenja?

Ipak, postoje ozbiljna pitanja o intelektualnom razvoju u digitalnoj domeni obrazovanja. Tradicionalno učenje naglašava proces borbe sa znanjem, sporost, disciplinu i dubinsko razumijevanje. Digitalno učenje, osobito uz pomoć umjetne inteligencije, potiče brz, površinski pristup informacijama, često lišen konteksta. Algoritmi nude gotova rješenja, smanjuje se poticaj za kritičko mišljenje i kreativni napor. Evo nam još jedne dileme: hoće li učenici budućnosti znati (i trebati) misliti, ili će samo znati koristiti tehnologiju koja misli umjesto njih?

S druge strane, digitalna kultura nudi nove resurse za intelektualnu emancipaciju: pristup globalnom znanju, participaciju u zajednicama interesa, mogućnost samoorganiziranog učenja i razvoj medijske pismenosti. Obrazovanje koje uspije integrirati tradicionalne principe dubinskog učenja s tehnološkim alatima i popularnom kulturom, može stvoriti hibridni model koji potiče kreativnost, kritičnost i društvenu odgovornost.

Humanizam u digitalnom dobu

U konačnici, ključna dilema nije odabir između tradicionalnog i digitalnog učenja, nego pitanje kakvo društvo želimo izgraditi kroz obrazovanje. Digitalnoj revoluciji ne možemo pobjeći, ona je tu i sastavni je dio naše svakodnevice. Ona transformira ne samo tehnike učenja, nego odnose moći, identitete i društvene vrijednosti. U tom procesu autoritet se seli iz institucija u mreže, iz formalnog u neformalno, iz hijerarhije u interakciju. Odgovor na taj izazov nije povratak starim modelima, nego razvoj kritičkog, etičkog i humanističkog pristupa tehnologiji.

Budućnost obrazovanja neće biti rezultat tehnološke nužnosti, nego društvenog izbora. Sasvim je jasno da smo vrijednost cijelih biblioteka zamijenili telefonima, no uspijemo li uspostaviti ravnotežu između humanističkih ideala, tehnologije i kulture, obrazovanje može postati prostor koji ne proizvodi samo korisnike sustava, nego autonomne, odgovorne i misleće građane u digitalnom dobu.

Na nama je.