search

Generacija "Mama će"

Od apela Fakulteta političkih znanosti da roditelji prestanu zvati profesore do straha od prvog samostalnog spavanja kod bake – gdje smo pogriješili i kako možemo odgojiti sposobnu, a ne bespomoćnu djecu.

Ivo Krištić

Ivo Krištić

Glavni urednik

Objavljeno: 12. 10. 2025. u 00:15
visibility
Generacija "Mama će"
Foto izvor: Ai

Nedavni apel Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, upućen roditeljima da prestanu komunicirati s profesorima u ime svojih studenata, zvuči kao scena iz satirične komedije. No, to je surova stvarnost i alarmantni simptom dubljeg problema našeg doba: odgojili smo generaciju kojoj je usađen osjećaj da će uvijek netko drugi riješiti njihove probleme.

Dok s jedne strane imamo odrasle ljude, studente, za koje mame i tate provjeravaju rasporede i žale se na ocjene, s druge strane imamo djecu koju vozimo na trening udaljen 500 metara i kojoj vežemo cipele i u drugom razredu osnovne. U silnoj želji da ih zaštitimo, stvorili smo paradoks – odgajamo djecu koja su nespremna za stvarni svijet. Vrijeme je da se zapitamo kako smo došli do toga i, još važnije, kako se možemo vratiti korak unatrag i početi puštati.

Zašto je samostalnost važnija od petice iz matematike?

Često smo fokusirani na akademski uspjeh, a zaboravljamo da je životna vještina broj jedan – sposobnost da se brineš o sebi. Dijete koje nauči samostalnost ne uči samo kako zavezati cipele ili napraviti sendvič. Ono uči puno važnije lekcije:

  • Samopouzdanje: Svaki put kad dijete uspješno obavi nešto samo, njegova poruka sebi je: "Ja to mogu!" To gradi unutarnju snagu koju nijedna pohvala ne može zamijeniti.

  • Rješavanje problema: Kada pustite dijete da samo riješi manji sukob s prijateljem u parku, učite ga pregovaranju, kompromisu i snalaženju – vještinama ključnim za cijeli život.

  • Otpornost (rezilijencija): Dijete koje zaboravi ponijeti opremu za tjelesni i samo se suoči s posljedicama naučit će puno više o odgovornosti nego dijete kojem mama usred radnog vremena donese zaboravljene tenisice u školu.

 Mali koraci za velike promjene

Osamostaljivanje nije događaj, već proces. On počinje puno prije fakulteta, s malim, svakodnevnim odlukama.

1. Faza "Prvi put bez mame" (Predškolska dob, 3-6 godina) Ovo je temelj. Strahovi su veliki, i naši i dječji, ali koraci su nužni.

  • Spavanje kod bake i djeda: Prvo prespavanje izvan doma je ogromna stvar. To je djetetova prva poruka da može preživjeti bez vas i da je svijet sigurno mjesto i izvan roditeljskog gnijezda. Pripremite ga, najavite, ali budite odlučni.

  • Male kućne odgovornosti: Pospremanje igračaka, odnošenje svog tanjura sa stola, samostalno oblačenje (čak i ako kombinacija nema smisla). To nisu samo poslovi, to je trening za život.

  • Donošenje odluka: "Želiš li obući plavu ili crvenu majicu?" "Hoćemo li prvo čitati priču ili slagati kocke?" Dajte im kontrolu nad malim stvarima i gradite temelj za donošenje velikih odluka kasnije.

2. Faza "Ispred zgrade" (Školska dob, 7-12 godina) Ovdje Hrvatska ima veliku prednost. U usporedbi s mnogim zapadnoeuropskim zemljama gdje je zbog sigurnosnih razloga nezamislivo da dijete bude samo vani, mi još uvijek živimo u relativno sigurnom okruženju. Iskoristimo to!

  • Samostalna igra: Pustiti dijete da se samo igra s prijateljima ispred zgrade ili u obližnjem parku (uz jasna pravila i dogovore) je neprocjenjivo. Tu uče socijalne vještine koje se ne mogu naučiti na organiziranom treningu.

  • Prvi samostalni zadaci: Odlazak u obližnji dućan po kruh, samostalno pisanje domaće zadaće (vi ste tu da pomognete, ne da je napišete), spremanje vlastite školske torbe.

  • Puštanje da pogriješe: Ovo je roditeljima najteže. Ali ako ne nauče sada nositi se s manjim neuspjesima, kako će se nositi s velikima kasnije?

3. Faza "Student, ne đak" (Tinejdžerska i studentska dob) Ako su prethodne faze odrađene dobro, ova bi trebala biti logičan slijed. Tinejdžer mora naučiti sam komunicirati s profesorima, rješavati administrativne probleme i organizirati svoje vrijeme. Ako roditelj to radi umjesto njega, šalje mu poruku: "Ti si nesposoban."

Naš posao je da postanemo nepotrebni

Ironično, cilj dobrog roditeljstva je učiniti sebe suvišnim. Naš posao nije da zauvijek hodamo ispred svoje djece i čistimo im put, već da hodamo iza njih, spremni da ih uhvatimo ako padnu, dok ih učimo kako da sami ustanu.

Svaki put kad odolimo porivu da uskočimo i "popravimo" stvar, dajemo djetetu dar samostalnosti. To je dar koji će mu služiti puno duže od čistih tenisica donesenih u školu ili e-maila poslanog profesoru. Gradimo krila, a ne zlatni kavez. Jer samo s jakim krilima mogu sigurno i sretno izletjeti iz gnijezda kada za to dođe vrijeme.