Tukididova zamka pojam je za koji mnogi do danas nisu čuli, a i oni koji jesu, često ga vrlo površno i pogrešno tumače. Po običaju, malo ćemo ga rastumačiti i pojasniti jer i Xi, koji ga danas spominje, iznosi samo svoj dio istine. U svakom slučaju, svijet se nalazi na prekretnici na kojoj nisu važni niti Iran, niti Ukrajina, niti nasilje u Južnom Sudanu (o kojem možda ne znate mnogo, a trebali biste!), važno je samo tko će biti svjetski hegemon XXI. i XXII. stoljeća. To se upravo rješava — sada i u godinama koje dolaze.

Tko je bio Tukidid i što je njegova zamka?

Tukidida se smatra prvim pravim povjesničarom koji nije prenosio mitove i legende, već je zapisao povijest Peloponeskih ratova utemeljenu na činjenicama. Sam je Tukidid na početku sukoba bio zapovjednik u atenskoj vojsci. Bili su to ratovi između dviju tada najmoćnijih grčkih država-polisa, ujedno i najbogatijih sila tada poznatog svijeta – Atene i Sparte.

Sparta je oduvijek bila vojno moćna i militaristička država na čijem su se čelu istovremeno nalazila dva kralja iz dviju kraljevskih loza; jedan bi vodio vojni pohod, dok bi drugi za to vrijeme upravljao samom Spartom. Djeca su odmalena odgajana za ratnike, a pozdrav majki sinovima pri odlasku u rat bio je: „Sa štitom ili na njemu!“. To je značilo da se vrate kao pobjednici ili da ih donesu na štitu kao poginule junake. Odlazak bez štita značio je da ga je ratnik odbacio i pobjegao kao kukavica.

S druge strane, Atena je bila trgovačka sila svoga vremena, kulturno dominantna i uglavnom robovlasnička demokracija (u kojoj su slobodni građani upravljali državom). Njezina rastuća moć postala je prijetnja Sparti, čija je snaga primarno počivala na kopnenoj vojsci.

Nakon završetka 27-godišnjeg rata, Tukidid je pristupio pisanju djela Povijest Peloponeskog rata. Posebno je nastojao shvatiti uzroke sukoba jer se naizgled nije dogodilo ništa toliko spektakularno da bi rat bio neizbježan. Analizom je došao do zaključka da je gospodarski rast Atene postao nepremostiva prijetnja Sparti. Poseban problem bio je taj što su u to vrijeme trgovački brodovi lako postajali ratni — bilo je dovoljno samo dodati borbenu posadu. Daljnjim jačanjem atenske mornarice Sparta bi postala drugorazredna država, stoga se odlučila na preventivni rat.

Xi i Trump u Tukididovoj zamci

Zadnjih se godina pojam „Tukididova zamka“ sve češće spominje u kontekstu globalnog odnosa snaga. Nakon propasti sovjetskog carstva (današnja Rusija bez nuklearnog naoružanja bila bi gotovo beznačajna država koja čini svega 2 % svjetskog BDP-a) i enormnog gospodarskog rasta Kine, započela je borba za prevlast u modernom svijetu.

S jedne su strane još uvijek apsolutno dominantna vojna i gospodarska sila – Sjedinjene Američke Države, a s druge narastajuća Kina. Kinesko je ograničenje njezina „zatvorenost“ u Južnom kineskom moru, kojim godišnje prolazi promet roba vrijedan više od pet tisuća milijardi dolara. Zbog toga Kina nastoji graditi vojne baze prema dubini Tihog oceana. Njezin je ekspanzionizam prema Africi i Južnoj Americi izražen, ali zbog nedovoljno snažne mornarice značajno usporen. To se pokazalo kod brze američke intervencije u Venezueli na koju Kina nije uspjela reagirati, a vjerojatno će se ponoviti i na Panamskom kanalu.

Svjetski rat o kojem mnogi nagađaju zapravo već traje, uz nadu da neće doći do upotrebe nuklearnog oružja. Upućenima je bilo jasno da je 2026. ključna godina, jer je kineski plan bio do tada završiti deset nosača aviona. Trenutačno su tek na četiri, što ih usporava. Na Sjedinjenim Državama je izbor: biti Sparta ili pokušati postići sporazum. No, kakav god on bio, podrazumijevat će prepuštanje dijela moći nad Južnim kineskim morem.

Rizici

Rizici za cijeli svijet su ogromni. Europu može donekle umiriti činjenica da više nije toliko geopolitički značajna. Od Bospora do Japana živi gotovo šest milijardi ljudi (u EU svega 450 milijuna). Na tom prostoru rastu dva gospodarstva koja će nakon 2050. godine biti prvo i drugo na svijetu – Kina i Indija.

Kina nije demokracija i njezin bi imperijalizam mogao nalikovati onom europskom iz 19. stoljeća. Tješiti nas može kineski taoizam – načelo wu wei (djelovanje nedjelovanjem), što znači da oni imaju vremena i ne moraju sve postići preko noći. Manje je utješna prijetnja susjedima i ogromna vojska koja nije podložna demokratskoj kontroli.

O Zapadu i SAD-u ne treba trošiti previše riječi. Mi smo dio tog kruga i poznajemo sve njegove vrline i mane, ali i činjenicu da sve što se na Zapadu događa u konačnici ima demokratsku korekciju i kakvu-takvu kontrolu.

Prije nego što sukob eskalira i Tukididova se zamka potpuno zatvori, podsjetimo se kako je završio Peloponeski rat. Nakon 27 godina ratovanja, spartanski vojskovođa Lisandar odnio je konačnu pobjedu i ušao u Atenu. Ukinuo je demokraciju i nametnuo vlast prospartanskih oligarha. Time je završilo zlatno doba Atene i cijele stare Grčke. Jesmo li išta naučili iz povijesti, pokazat će vrijeme pred nama.

Foto: Pozitivno.hr Ai ilustracija