U zraku se osjeća mješavina nade i zebnje dok se svjetski pogledi upiru u Washington, gdje se održava sastanak od presudne važnosti. Američki predsjednik Donald Trump, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i ključni europski čelnici sjeli su za stol s jednim ciljem: zaustaviti brutalni rat u Ukrajini. No, dok se govori o miru, u pozadini odzvanjaju pitanja koja zadiru u same temelje poslijeratnog svjetskog poretka. Je li ovo kraj rata ili samo primirje pred novu, još veću oluju? I koju cijenu Ukrajina, a s njom i cijeli svijet, mora platiti za ovaj mir?
Vrijednost jamstava: Gorka lekcija Budimpeštanskog memoranduma
Središnji dio pregovora su nova "sigurnosna jamstva" koja Amerika nudi Ukrajini. Međutim, za Kijev, ova ponuda ima gorak okus prošlosti. Svijet se sjeća 1994. godine i Budimpeštanskog memoranduma, kada se Ukrajina odrekla trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu – oko 1900 bojevih glava – u zamjenu za "sigurnosne garancije" od SAD-a, Velike Britanije i, ironično, Rusije. Te garancije pokazale su se bezvrijednima kada je jedna od potpisnica izvršila brutalnu invaziju na zemlju kojoj je jamčila sigurnost.
Sada se Ukrajini, koja nije članica NATO-a, ponovno nude jamstva. Koliko ona realno vrijede? Bez aktivacije članka 5 Sjevernoatlantskog ugovora, koji napad na jednu članicu smatra napadom na sve, svako jamstvo ovisi isključivo o političkoj volji trenutne i svake buduće američke administracije. Gorko iskustvo naučilo je Ukrajinu da su jamstva bez čvrstih, obvezujućih vojnih saveza tek riječi na papiru.
Trumpova doktrina 'jačega' i posljedice za svijet
Cijena mira, kako se čini, uključuje bolne ustupke. Prema izjavama koje dolaze iz Washingtona, ključni Trumpov uvjet je da se Ukrajina odrekne Krima i svojih NATO aspiracija. Ovaj pristup temelji se na njegovoj ranijoj izjavi da Ukrajina nije trebala ulaziti u rat s jačim protivnikom od sebe, čime se teret odgovornosti za mir prebacuje na žrtvu agresije.
Povijest ovdje nudi mračno upozorenje i usporedbu koja se ne može ignorirati. Ova situacija neodoljivo podsjeća na 1938. godinu i Münchenski sporazum. Tada je britanski premijer Neville Chamberlain, u očajničkom pokušaju da sačuva mir, prisilio Čehoslovačku da preda Sudetsku oblast nacističkoj Njemačkoj. Taj čin popuštanja agresoru, slavljen u trenutku kao postizanje "mira za naše vrijeme", u stvarnosti je samo nahranio Hitlerove apetite i pokazao mu da se agresija isplati. Mir je trajao jedva godinu dana. Prisiliti danas Zelenskog da se odrekne suverenog teritorija jednako je činu kojim je Chamberlain žrtvovao Čehoslovačku – to je opasan presedan koji agresoru poručuje da će sila i prijetnje na kraju uvijek biti nagrađene.
Ovakva "doktrina jačega" šalje opasnu poruku cijelom svijetu i predstavlja temeljni izazov međunarodnom pravu. Ako se agresija isplati, a granice se prekrajaju silom jer je jedna strana vojno nadmoćnija, zašto bi Kina oklijevala s invazijom na Tajvan? Zašto ne bi silom riješila sporna pitanja oko otoka s Filipinima, Vijetnamom ili na Borneu? Trumpov pristup, koji se predstavlja kao pragmatičan realizam, mogao bi dati vjetar u leđa svim revizionističkim silama koje smatraju da "moć čini pravo". Time se legitimizira pravo jačega kao novi vodeći princip u međunarodnim odnosima.
NATO na raskrižju: Čemu služi članak 5 ako vlada zakon sile?
Izravna posljedica ovakvog mirovnog sporazuma je egzistencijalna kriza za NATO. Cijela svrha postojanja Saveza sadržana je u članku 5 – kolektivnoj obrani i odvraćanju potencijalnog agresora. Međutim, ako se Ukrajini, kao žrtvi agresije, nameće mir koji podrazumijeva odricanje od teritorija i vanjskopolitičkih ciljeva, kakvu poruku to šalje najranjivijim članicama NATO-a?
Što ako Rusija sutra, pod izlikom zaštite koridora prema Kalinjingradu, odluči izvršiti pritisak ili čak ograničeni napad na Litvu, Latviju ili Poljsku? Hoće li se i tada pozivati na logiku da su one "slabije" i da se "ne trebaju boriti s jačim protivnikom"? Ako se princip suvereniteta i teritorijalnog integriteta žrtvuje na oltaru mira u Ukrajini, temeljno se potkopava vjerodostojnost članka 5. To otvara vrata scenariju u kojem manje članice gube povjerenje u kolektivnu sigurnost i počinju tražiti alternativne aranžmane, što bi bio početak kraja NATO-a kakvog poznajemo.
Kazna za neuspjeh ili gorka cijena mira?
Unatoč svemu, postoji i tračak nade – svaki mir koji zaustavlja ubijanje i razaranje donosi olakšanje. Ukrajina je podnijela ogromne žrtve, a njezini branitelji pokazali su nevjerojatnu hrabrost. Ipak, ne može se izbjeći osjećaj da je ovaj mirovni sporazum, s velikim odricanjima, svojevrsna kazna.
Nakon što je uz ogromnu pomoć Zapada pokrenula ofenzive koje nisu uspjele vratiti sav okupirani teritorij, Ukrajina se našla u nepovoljnijem pregovaračkom položaju. Umjesto da se nagradi njena hrabrost, ona sada plaća cijenu ne samo ruske agresije već i vlastitih vojnih neuspjeha. Sustavno gubljenje prostora i iscrpljivanje resursa doveli su je u poziciju gdje mora prihvatiti uvjete koje prije nekoliko godina nitko ne bi smatrao prihvatljivima.
Zaključno, summit u Washingtonu može donijeti mir, ali postavlja opasne presedane. Ukrajina, iscrpljena i suočena s teškim izborima, mogla bi postati poligon na kojem se uspostavljaju nova pravila igre – pravila u kojima sila ponovno postaje primarni arbitar sudbine naroda. Dok se slavi prekid vatre, svijet bi se trebao zapitati je li ovo stvarni mir ili samo primirje koje kupuje vrijeme za naoružavanje i pripremu za idući, možda još veći sukob u svijetu u kojem su savezi nepouzdani, a pravo jačega jedini zakon.
