Foto izvor Ai.
Na dan kada se s pijetetom prisjećamo početka najkrvavije bitke Domovinskog rata, 34. obljetnice herojske obrane Vukovara, i ustroja 204. Vukovarske brigade HV, beogradskim ulicama tutnjali su tenkovi. Isti oni koji su toga istog dana 1991. godine krenuli u brutalno razaranje grada heroja. Dok je Srbija demonstrirala vojnu silu, hrvatska javnost i politika obavile su se velom šutnje. Reakcija je izostala, kao da se taj čin provokacije nas ne dotiče, kao da je krvavi rat tek daleka povijest, a ne jučerašnja trauma.
Ta tišina posebno je bolna jer još uvijek tražimo svoje najmilije, čije su kosti rasute od Vukovara do Dubrovnika. Bolna je jer pamtimo sudbine tisuća onih koji su završili u srpskim logorima, mučeni, premlaćivani i ubijeni, a da im se za grob ni danas ne zna. U toj zaglušujućoj tišini, jedan je glas odjeknuo snažnije od svih – glas umirovljenog brigadira i jednog od zapovjednika obrane Vukovara, Branka Borkovića, Mladog Jastreba.
U svom govoru, on je jedini hrabro i nedvosmisleno upozorio da se ništa ne događa slučajno i da politika previše šuti u ovim turbulentnim vremenima. Njegov govor nije bio protokolarna formalnost, već krik savjesti i opomena.
Govor brigadira Branka Borkovića – Mladog Jastreba:
"Poštovani, ne dozvoljava mi ni kao čovjeku ni kao zapovjedniku da vam se obratim na uobičajeni način i pozdravim vas po ustaljenim protokolima i praksi. Ne mogu i neću vas imenovati i dijeliti po dužnostima koje obnašate, činovima i zvanjima koja nosite. Braćo i sestre, poštovani prijatelji, Hrvatice i Hrvati.
Danas stojimo ovdje na prostoru Vukovara koji je postao simbol naše hrabrosti i odlučnosti da branimo svoj dom. Prije 34 godine prostor bivše općine Vukovar bio je poprište najžešće bitke u Domovinskom ratu. Bitke svih bitaka, bitke za Vukovar.
U to vrijeme nismo znali kakve će nas kušnje čekati. Znali smo samo jedno, da nema odstupanja, da Vukovar mora izdržati. I izdržao je. Izdržao je dovoljno dugo da Hrvatskoj omogući život. Izdržali smo toliko dugo ne zato što smo imali oružje, nismo ga imali. Imali smo srce i vjeru u Hrvatsku.
Danas se spominjemo 204. vukovarske brigade koja je bila nositelj i okosnica oko koje smo okupili mnoge hrvatske sinove i kćeri koji su na različite načine došli iz svih hrvatskih krajeva i svih onih koji su ostali braniti svoj dom. Vukovar je simbol herojskog otpora i zajedništva koje nas je dovelo do pobjede u Domovinskom ratu. Bez Vukovara nema ni Bljeska ni Oluje. Bila je to borba za dostojanstvo, za pravo da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Bila je to i pouka svijetu o snazi malog naroda koji je razoružan i napušten od svih, prepušten u ruke srpskih nacista i jugokomunističke vojne svite. Narodu koji je sam izborio svoju slobodu. Za nepuni šest mjeseci stvorili smo državu Hrvatsku. Budimo ponosni na svoja djela.
Vrijeme prolazi, nas živućih sudionika sve je manje, ali istina ostaje. Naše rane ne zacjeljuju, svakodnevno nas podsjećaju na cijenu naše slobode. Danas se okupljamo ne samo da se sjetimo prošlosti, već da gledamo u budućnost i nastavimo graditi našu domovinu s istim žarom s kojim smo je branili i oslobađali.
Ali isto tako, svjesni smo da naša borba nije bila bez žrtava. Sloboda koju imamo nije dar, ona je plaćena krvlju. Moramo poštovati naše poginule, naše nestale i naše stradale. Njihova žrtva obavezuje sve nas da živimo dostojanstveno, da budemo složni i da nikada ne zaboravimo tko smo i što smo sve prošli na putu do slobode. Znamo da i danas postoje oni koji iskrivljuju istinu, koji vrijeđaju žrtvu Vukovara, koji opstruiraju istrage zločina i guše krik žrtve. Njima poručujemo, istina se ne može zatrpati. Mi ćemo je prenositi dok je i jedan od nas živ.
Hrvatski Sabor usvojio je prije 25 godina deklaraciju o Domovinskom ratu. Mi čvrsto stojimo na temeljima te deklaracije. Naša je trajna obaveza da se ta istina štiti i brani. Republika Hrvatska nije slučajna država. Dosta nam je trbuhozboraca koji u našim odnosima, pozdravima i znakovlju traže neprijatelje.
Naša je stalna obaveza riješiti sudbinu svih nestalih da i njihove obitelji nađu svoj mir. To dugujemo njima, sebi i budućim generacijama. Svjedočimo vojnim sukobima i vrlo složenoj sigurnosno-političkoj situaciji u bližem okruženju, Europi i svijetu. Želja za dominacijom nad hrvatskim narodom se ne stišava. Naši susjedi u svom srbonacističkom zanosu opet naglas zveckaju oružjem i danas stupaju po Beogradu. Očito su zaboravili što ih je snašlo kod Tovarnika i Ilače ovih dana 1991. godine. A znamo jako dobro, istina oslobađa i bilo bi im pametnije da podignu spomenik vojniku dezerteru ispred Skupštine Srbije u Beogradu. Bez istine nema pomirenja, bez odgovornosti njihove nema povjerenja.
Danas je Hrvatska dio EU, članica NATO-a, unutar Schengena i Eurozone. Ovime naša borba nije završena. Borba za pravedno društvo, za Hrvatsku koja će biti majka svoj svojoj djeci. Ona traje i danas. Naša je dužnost ostaviti mladima državu u kojoj će živjeti dostojanstveno i ponosno kao slobodni ljudi.
Domovini vjerni."
