Umjesto stalnih kriza i etničkih podjela, model decentralizacije i konsenzusa nudi put ka funkcionalnoj i stabilnoj državi za sva tri konstitutivna naroda,
Datum: 13. kolovoza 2025.
Gotovo tri desetljeća nakon što je zaustavio rat, daytonski ustavni okvir doveo je Bosnu i Hercegovinu u stanje permanentne krize. Umjesto da bude temelj za izgradnju prosperitetnog društva, postao je arena za neprestane političke sukobe, etničke blokade i zapaljivu retoriku koja zemlju drži kao taoca prošlosti.
Svjedočimo opasnom začaranom krugu: srpska politika predvođena Miloradom Dodikom otvoreno teži secesiji, potkopavajući državne institucije; hrvatske političke elite, frustrirane osjećajem preglasavanja, inzistiraju na daljnjoj etničkoj teritorijalizaciji kroz treći entitet; bošnjačke stranke, pak, često promoviraju unitarističke ideje "građanske države" koje Srbi i Hrvati doživljavaju kao pokušaj nametanja dominacije. Rezultat je disfunkcionalna država, masovni odlazak njenog stanovništva i rastući radikalizam na svim stranama.
Dok se situacija mnogima čini bezizlaznom, rješenje možda leži u potpunoj promjeni paradigme. Umjesto beskonačnog popravljanja daytonskog sustava koji je inherentno konfliktan, valja razmotriti modele koji su se dokazali u drugim uspješnim višenacionalnim državama. Jedan od njih, koji se najčešće spominje, jest "švicarski model".
Što je zapravo 'švicarska formula' za BiH?
Pozivanje na "švicarski model" ne znači doslovno kopiranje, već primjenu njegovih temeljnih principa na bosanskohercegovački kontekst. Ti principi su:
-
Konsocijacijska demokracija na državnoj razini: Vrhovna izvršna vlast u Švicarskoj (Savezno vijeće) sastavljena je od predstavnika svih velikih stranaka i jezičnih skupina. Odluke se donose konsenzusom. Za BiH bi to značilo da državna vlada funkcionira kao rotirajući kolegij predstavnika konstitutivnih naroda (i Ostalih), gdje je preglasavanje onemogućeno, a suradnja nužna. Time se svakom narodu jamči da neće biti majoriziran na najvišoj razini.
-
Radikalna decentralizacija na lokalnoj razini (jaki kantoni): Ovo je srce švicarskog uspjeha. Najveći dio ovlasti (obrazovanje, kultura, policija, socijalna skrb, veći dio poreza) nije u rukama savezne države, već 26 kantona. Primijenjeno na BiH, to bi značilo ukidanje postojećih entiteta i stvaranje novih, ekonomski i geografski logičnih kantona/regija. Ti kantoni, bez obzira na svoj etnički sastav, imali bi visok stupanj autonomije da upravljaju svakodnevnim životom svojih građana.
-
Ne-etnički federalizam: Ključna razlika i najteži korak. Švicarski kantoni su povijesne i geografske, a ne isključivo etničke jedinice. Uspostava sličnog modela u BiH zahtijevala bi napuštanje ideje o ekskluzivnim etničkim teritorijima. Novi kantoni bili bi multietnički, a zaštita identiteta ne bi se ostvarivala kroz teritorijalnu podjelu, već kroz kulturno-prosvjetne autonomije i zajamčenu zastupljenost na kantonalnoj razini.
Kako ova formula rješava ključne probleme?
Primjena ovih principa direktno odgovara na strahove i zahtjeve sve tri strane:
-
Za Srbe: Pruža maksimalnu autonomiju u kantonima s većinskim srpskim stanovništvom, čime secesionistička retorika gubi smisao. Zašto se odvajati od države ako unutar nje imate potpunu kontrolu nad školstvom, policijom i ekonomijom na lokalnoj razini, a na državnoj ste ravnopravan partner u odlučivanju o vanjskoj politici i obrani?
-
Za Hrvate: Rješava problem straha od preglasavanja i osigurava punu institucionalnu jednakopravnost na državnoj razini kroz model konsocijacije. Istovremeno, kroz jake kantone, Hrvati bi imali punu autonomiju u područjima gdje čine većinu, čime se ostvaruju ciljevi bez stvaranja novog entiteta koji bi dodatno zacementirao podjele.
-
Za Bošnjake: Očuvana je cjelovita, međunarodno priznata država BiH s funkcionalnim institucijama na državnoj razini (vanjski poslovi, vojska, financije). Strah od raspada zemlje bio bi otklonjen, a unitarističke težnje zamijenjene bi funkcionalnim modelom koji poštuje prava svih.
Put naprijed: Hrabrost za kompromis
Implementacija ovakve dubinske reforme je gigantski politički izazov. Ona zahtijeva da sve tri strane odustanu od svojih maksimalističkih ratnih i poratnih ciljeva: odustajanje od separatizma, odustajanje od trećeg entiteta i odustajanje od unitarizma.
To je put koji zahtijeva snažnu medijaciju i jamstva međunarodne zajednice, prvenstveno EU i SAD-a. No, alternativa je status quo koji jamči jedino daljnje siromašenje, iseljavanje i konstantnu opasnost od novih sukoba.
Bosna i Hercegovina ne mora biti osuđena na propast. Švicarska je dokaz da različite kulture, jezici i religije mogu stvoriti jednu od najstabilnijih i najprosperitetnijih država na svijetu. To su postigli ne inzistiranjem na razlikama, već izgradnjom sustava koji te razlike poštuje i čini ih irelevantnima za kvalitetu života običnog čovjeka. Vrijeme je da i BiH krene tim putem.
