Foto izvor Ai
Kada je pravo vrijeme za sport i kako nehotice ne naštetiti djetetu?
Gledate svoje trogodišnje dijete kako trči po parku i u glavi vam se već vrti film: mali nogometaš zabija gol, malena gimnastičarka izvodi zvijezdu, budući prvak diže pehar. Ta želja da našem djetetu pružimo zdravu i aktivnu budućnost prirodna je i pohvalna. No, u toj silnoj želji, često napravimo ključnu pogrešku – požurimo.
Guranje djeteta u strukturirani sport prerano, prije nego što je njegov lokomotorni sustav spreman, može donijeti više štete nego koristi. Pa kako onda znati kada je pravo vrijeme? Odgovor je iznenađujuće jednostavan i ne zahtijeva sportsku dijagnostiku, već samo jedan pogled na dijete i stepenice.
Zlatno pravilo ortopeda: "Je li vaše dijete spremno za stepenice?"
U svom novinarskom poslu razgovora sam na ovu temu, jedan od naših najpoznatijih dječjih ortopeda, dr. Darko Antičević, podijelio je neprocjenjiv savjet. Prema njemu, pravi pokazatelj djetetove fizičke spremnosti za sportske aktivnosti nije njegova dob, već jedna specifična motorička vještina.
Dijete je spremno za sport kada se može samostalno i pravilno kretati po stepenicama, i gore i dolje.
Zašto je to toliko važno? Pravilno svladavanje stepenica pokazuje da su djetetovi mišići dovoljno ojačali da mogu nositi i stabilizirati kostur tijekom složenijih pokreta. To znači da su koordinacija, ravnoteža i snaga dosegle razinu na kojoj se tijelo može nositi sa zahtjevima treninga bez rizika od preopterećenja i ozljeda. Forsiranje prije te točke znači da opterećujemo kostur koji još nema adekvatnu mišićnu potporu.
Prije škole, najvažniji je trening igra: Razvoj motorike kao temelj
Što raditi s djetetom mlađim od 4 ili 5 godina? Odgovor je – igrati se! U toj dobi, cilj nije naučiti tehniku određenog sporta, već razviti temeljne motoričke sposobnosti.
-
Trčanje, skakanje, puzanje, penjanje i hvatanje lopte su najbolji "treninzi".
-
Strukturirane aktivnosti trebaju biti usmjerene na igru, a ne na dril.
Moj osobni primjer s četverogodišnjim sinom i taekwondoom to potvrđuje. Na treninzima za njegovu dobnu skupinu nema borbi. Cijeli trening je osmišljen kao igra kroz koju djeca razvijaju koordinaciju, ravnotežu, disciplinu i uče slijediti upute trenera. To je savršen primjer kako sport može biti prilagođen razvojnoj fazi djeteta.
Dopustite im da "traže sebe": Zašto je normalno mijenjati sportove
Veliki pritisak na djecu dolazi iz roditeljskih ambicija i njihovih snova. Svi bismo voljeli imati Luku Modrića kod kuće, ali realnost je neumoljiva: od 100.000 dječaka koji treniraju nogomet, možda samo jedan dosegne tu razinu.
Cilj sporta u djetinjstvu nije stvaranje profesionalca, već:
-
Stvaranje ljubavi prema kretanju koja će trajati cijeli život.
-
Razvoj radnih navika i discipline.
-
Učenje o timskom radu, pobjedi i porazu.
Sasvim je normalno da dijete isproba nekoliko sportova prije nego što pronađe onaj koji mu "leži". Ako vaše dijete nakon sezone plivanja želi probati košarku, to nije znak da odustaje, već da istražuje svoje interese. Naš je zadatak da ga u tome podržimo, a ne da ga silimo da ispunjava naše snove.
Nije svaki sport za svaku dob: Od taekwondoa do boksa
Važno je znati da nisu svi sportovi isti. Neki zahtijevaju višu razinu fizičke zrelosti.
-
Sportovi za mlađu dob (5-7 godina): Gimnastika, atletika, plivanje, borilačke vještine (s fokusom na motoriku) odlični su za razvoj cjelokupne muskulature i koordinacije.
-
Timski sportovi (nogomet, košarka, rukomet): Obično postaju smisleniji oko 7. ili 8. godine, kada djeca počinju bolje shvaćati koncepte timske igre i taktike.
-
Visokorizični ili specijalizirani sportovi: Primjerice, u boksu se ne preporučuje početak s pravim borbama prije 16. godine, dok se kosti lubanje u potpunosti ne formiraju. Do tada, treninzi se sastoje od rada na vreći, fokuserima i tehnikama, bez udaraca u glavu.
Put odabira sporta za dijete je maraton, a ne sprint. Umjesto da žurimo i brinemo jesmo li zakasnili, poslušajmo stručnjake i, još važnije, promatrajmo vlastito dijete. Test sa stepenicama neka vam bude prvi pokazatelj. Nakon toga, neka igra bude glavni trener. I na kraju, zapamtite – naš cilj nije odgojiti olimpijskog pobjednika, već zdravu, sretnu i aktivnu osobu. A to je pobjeda vrjednija od bilo koje zlatne medalje.
