Kako je Antonio Grabić uz Lea Pjetraja stigao do europskog postolja

Nakon što je u Sofiji zasjala nova europska bronca oko vrata mladog zagrebačkog boksača Antonija Grabića, u dvorani Boksačkog kluba Leonardo u Dubravi nema predaha. Za poznatog trenera Lea Pjetraja to je samo još jedno odličje u bogatoj niski trofeja koje potvrđuje da se u klubu radi na pravi način, dok je za dvadesettrogodišnjeg Grabića to tek prva velika stepenica u seniorskoj karijeri.

Grabić, koji je u boks ušao sa svega šest godina i u njemu proveo više od sedamnaest ljeta, priznaje kako je ovaj sport za njega prva ljubav i životni poziv. Završio je studij sportskog menadžmenta te stekao trenersku licencu, no u ringu je potpuno posvećen sportskoj karijeri. Prijelaz iz juniorskog u seniorski boks mnogima predstavlja nepremostivu prepreku, no Grabić ga je, kako sam kaže, jedva dočekao jer je želio skinuti zaštitnu kacigu i boriti se među pravim teškašima.

Odnos između trenera i boksača u ovom je slučaju izgrađen na čvrstim temeljima povjerenja i discipline. Grabić bez ustručavanja ističe kako mu odgovara strogoća trenera Pjetraja, naglašavajući da borac s njegovim karakterom treba snažan autoritet. Kada netko iza sebe ima toliko stvorenih prvaka, onda se njegove riječi slušaju bez pogovora, smatra mladi boksač koji u potpunosti živi spartanskim načinom života. Nema noćnih izlazaka, alkohola ni lutanja, a prelazak u višu težinsku kategoriju donio mu je i rasterećenje od nekadašnjeg teškog skidanja kilograma i iscrpljujućih dehidracija.

Iako boks prati još od dječačkih dana, kada mu je otac kamerom bilježio prve nastupe i pobjede na državnim prvenstvima, Grabić ističe kako želi graditi vlastiti stil i biti uzor samome sebi. Cijeni velika imena poput Muhammada Alija i Mikea Tysona, a u novije doba iznimno ga impresionira lakoća kretanja i mentalitet Oleksandra Usika. Ipak, njegov je cilj ostaviti jedinstven trag u povijesti.

Na Europskom prvenstvu u Sofiji najteži i ujedno najljepši meč odradio je protiv ruskog borca, dvostrukog prvaka koji je na kraju uzeo i europsko zlato. Grabić je bio izuzetno blizu pobjedi, a priznaje da su nakon takvih uspjeha emocije toliko snažne da nije sramota ni pustiti suzu od sreće, jer se u tim trenucima ostvaruju životni snovi. Do sada je već odradio i dva profesionalna meča, no amaterska scena i nove velike međunarodne medalje trenutačno su mu primarni cilj.

S druge strane, trener Leo Pjetraj realno i bez uljepšavanja analizira stanje u domaćem boksu. Prelazak iz mladih dobnih skupina u seniore vidi kao najveću zamku za mlade sportaše, jer se osamnaestogodišnjaci često suočavaju s prekaljenim borcima koji imaju po deset puta više mečeva i ogromno iskustvo. Taj nedostatak jakih domaćih borbi Pjetraj nadoknađuje tehnikom, taktikom i pomno odabranim sparing partnerima.

No, ono što Pjetraja najviše muči jesu svakodnevne prepreke izvan ringa. U klubu trenira četrdesetak boksača, što umjesto prednosti često donosi probleme zbog prevelike administracije i papirologije koje nameću institucije. Treneri su, ističe, potplaćeni za dvokratni i mukotrpan rad, a suradnja sa savezom na nacionalnoj razini daleko je od idealne, iako podrška Zagrebačkog saveza pruža određeni optimizam.

Komentirajući svoje bivše boksače koji danas kroče vlastitim stazama, Pjetraj je jasan. Onog trenutka kada osjeti da više nema punu kontrolu nad sportskim razvojem ili procijeni da bi nastavak mogao biti opasan, borcima predlaže da stanu ili nastave sami. Svakome od njih želi puno sreće i uspjeha, jer je svaki vrhunski rezultat ujedno i velika stvar za hrvatski boks.

U međuvremenu, u Dubravi stasaju novi klinci, a Antonio Grabić najbolji je dokaz da se uz besprijekornu disciplinu, radne navike i stručno vodstvo može doći do samog europskog vrha