Tri desetljeća nakon ratnih sukoba, pitanje integracije Srba iz Hrvatske u srbijansko društvo i dalje je otvoreno. Od početnog dočeka s nepovjerenjem i optužbama do današnjih političkih podjela, analiziramo zašto osjećaj odbačenosti i nerazumijevanja opstaje i kako je pjesma Bore Čorbe postala gorka himna jedne generacije.
Pjesma kao ogledalo stvarnosti
Kada se govori o bolnom iskustvu izbjeglištva, rijetko što sažima osjećaj odbačenosti kao stihovi Bore Đorđevića: "Beograde, Beograde, srušio si naše snove, ne damo ti naše sinove." Pjesma, nastala u jeku rata, nije samo umjetnički izričaj, već i svojevrsni dokument vremena koji je uhvatio gorčinu mnogih izbjeglica pri dolasku u Srbiju.
Ovi stihovi bolno ilustriraju prvi susret s "maticom". Umjesto utočišta, mnogi su dočekani s optužbama, nepovjerenjem i zabranama. To je bio prvi znak da njihov put nije završio i da ih čeka nova borba – borba za prihvaćanje.
"Vi ste krivi za rat i sankcije"
Da bismo razumjeli današnje stanje, ključno je vratiti se u Srbiju devedesetih. Građani su već godinama živjeli pod teškim međunarodnim sankcijama, suočeni s hiperinflacijom, nestašicama i općim siromaštvom. Dolazak stotina tisuća izbjeglica za mnoge je predstavljao dodatni teret na već preopterećen sustav.
U takvoj atmosferi bilo je lakše pronaći vanjskog, a opet bliskog krivca.
-
Medijska propaganda i politički narativi često su suptilno prebacivali odgovornost.
-
Izbjegli Srbi iz Hrvatske postali su "oni koji su započeli rat" zbog kojeg "mi sada patimo".
-
Bili su živi podsjetnik na izgubljeni rat i personifikacija nacionalnog poraza.
Ovo je stvorilo prvi i najdublji jaz – umjesto solidarnosti, razvila se frustracija i antagonizam. Izbjeglice nisu doživljene kao žrtve, već kao uzrok problema.
Trideset godina kasnije: Stereotipi koji ne blijede
Iako su se okolnosti promijenile, mnogi stereotipi su ostali duboko ukorijenjeni.
-
"Ustaške putovnice" i dvojna lojalnost: Optužba da Srbi iz Hrvatske posjeduju hrvatske putovnice i koriste ih za rad na Zapadu, dok žive u Srbiji, čest je narativ. Dok se "domaći" Srbi osjećaju zarobljenima bez EU perspektive, "došljaci" imaju "izlaz", što stvara osjećaj nepravde i zavisti. Zanemaruje se da je ta putovnica često jedini način za ekonomsko preživljavanje.
-
Imovina i kritika Hrvatske: Argument "imaju imovinu u Hrvatskoj, djeca im tamo ljetuju, a ovdje govore protiv te iste Hrvatske" dodatno potpiruje tezu o dvoličnosti. Pritom se ne ulazi u kompleksnost pitanja povratka imovine, uništenih domova i činjenice da se mnogi nemaju kamo vratiti.
Ovi stereotipi, iako pojednostavljeni, održavaju osjećaj da su Srbi iz Hrvatske "drugačiji", da nisu potpuno lojalni Srbiji i da parazitiraju na njezinu sustavu.
Politički faktor: Podrška Vučiću i novi jazovi
Suvremeni sloj problema leži u politici. Izbjegla populacija, često se osjećajući marginaliziranom i tražeći stabilnost, postala je važna i relativno homogena glasačka baza. Aleksandar Vučić i njegova stranka to su prepoznali, obraćajući im se nacionalnom retorikom i rješavanjem nekih njihovih statusnih pitanja.
S druge strane, značajan dio urbane i prosvjedima sklone populacije u Srbiji vidi Vučićev režim kao autoritaran. Kada vide da izbjegli Srbi masovno podržavaju taj režim, to stvara novi jaz.
Posljedica je da se Srbi iz Hrvatske percipiraju ne samo kao "došljaci", već i kao "režimski ljudi" koji pomažu u održavanju vlasti protiv koje se prosvjeduje. To ih dodatno otuđuje od liberalnijeg dijela srbijanskog društva, produbljujući osjećaj da "nisu njihovi".
Neriješen identitet i vječno "između"
Srbi iz Hrvatske našli su se u paradoksalnoj situaciji: u Hrvatskoj su bili percipirani kao "remetilački faktor", a u Srbiji kao "teret".
Trideset godina kasnije, početne optužbe evoluirale su u složenije stereotipe o ekonomskom iskorištavanju i političkoj nelojalnosti. Oni su i dalje svojevrsno "pleme za sebe", zajednica uhvaćena između dviju država, nigdje u potpunosti prihvaćena. Njihov je identitet kompleksan – vezani su za zavičaj koji više nije njihov, a u "matici" se još uvijek moraju dokazivati.
Pitanje s početka – zašto nisu dobrodošli – nema jedan odgovor. Odgovor je mozaik ekonomskih frustracija, ratnih trauma, političkih manipulacija i dubokih, neiscijeljenih stereotipa. Njihova je priča opomena o tome kako lako žrtva može postati krivac u očima onih od kojih očekuje spas.
