U jeku predizborne kampanje, iz neslužbenih, ali upornih izvještaja američkih medija, kristaliziraju se obrisi potencijalnog vanjskopolitičkog manevra Donalda Trumpa koji izaziva jednaku količinu nade i strepnje: navodni plan za okončanje rata u Ukrajini u "24 sata". No, kritičari upozoravaju da bi se iza obećanja o brzom miru mogla kriti gorka pilula – "pravedni mir" bi mogao biti žrtvovan za pragmatično rješenje koje bi u konačnici nagradilo rusku agresiju.
Prema izvješćima, koja se pozivaju na izvore bliske bivšem predsjedniku, temelj plana leži u pritisku na Ukrajinu da prepusti Rusiji Krim i regiju Donbas u zamjenu za prekid vatre. Takav ishod, iako bi zaustavio krvoproliće, de facto bi legitimirao osvajanje teritorija silom, postavljajući opasan presedan za međunarodne odnose i potkopavajući temeljna načela suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Očekivani potez? Pogled u prvi mandat
Za mnoge analitičare, ovakav pristup nije iznenađenje. Iako se aneksija Krima dogodila 2014. godine, za vrijeme administracije Baracka Obame, kritičari ističu kako Trump tijekom svog mandata (2017.-2021.) nikada nije zauzeo čvrst i nedvosmislen stav osude. Njegova retorika često je bila ambivalentna, a ponekad je i umanjivao ozbiljnost ruske okupacije.
Vrhunac takvog stava bio je summit s Vladimirom Putinom u Helsinkiju 2018. godine, kada je Trump javno stao na stranu ruskog predsjednika nasuprot zaključcima vlastitih obavještajnih agencija o ruskom miješanju u izbore 2016. Taj je trenutak, zajedno s čestim kritikama na račun NATO saveza i prijetnjama smanjenjem američkog doprinosa, stvorio percepciju da Trump ne vidi Rusiju kao primarnu prijetnju, već kao potencijalnog partnera, čak i po cijenu zanemarivanja interesa saveznika.
Privatni interesi ispred nacionalnih?
Neizbježno se postavlja pitanje koje godinama prati Trumpovu političku karijeru: miješaju li se privatni poslovni interesi s nacionalnom sigurnosnom politikom? Poznato je da je Trumpova obiteljska tvrtka godinama pokušavala realizirati projekt "Trump Tower Moscow". Iako projekt nikada nije ostvaren, dokumentirani su napori i pregovori koji su se odvijali i tijekom predizborne kampanje 2016. godine.
Kritičari tvrde da desetljeća poslovnih veza i simpatije prema autoritarnom stilu vladanja Vladimira Putina zamagljuju Trumpovu prosudbu. Prema ovoj teoriji, "mir" u Ukrajini koji bi pogodovao Putinu ne bi bio samo vanjskopolitički potez, već i gesta koja bi mogla otvoriti vrata budućim poslovnim prilikama, stavljajući tako osobnu dobit ispred strateških interesa Sjedinjenih Država i njihovih saveznika.
Povijesni obrazac intervencija i napuštanja saveznika
Najširi i možda najzabrinjavajući kontekst jest onaj koji Trumpovu potencijalnu politiku vidi kao nastavak, ili radikalnu kulminaciju, dugogodišnjeg američkog obrasca vanjske politike. Povijest je puna primjera gdje su Sjedinjene Države poticale i podržavale lokalne snage, da bi ih kasnije, kada bi se politički ili ekonomski interesi promijenili, ostavile na cjedilu.
-
Vijetnam (1975.): Nakon godina goleme vojne i financijske podrške, SAD su se povukle potpisivanjem Pariškog mirovnog sporazuma, ostavljajući Južni Vijetnam na milost i nemilost sjevernovijetnamskoj ofenzivi koja je uslijedila. Pad Saigona postao je sinonim za napuštanje saveznika.
-
Iran (1979.): Administracija Jimmyja Cartera, s naglaskom na ljudskim pravima, vršila je pritisak na iranskog šaha, ključnog američkog saveznika u regiji. Kada je izbila Islamska revolucija, SAD su pružile tek mlaku podršku, što je rezultiralo padom monarhije i dolaskom antiameričkog teokratskog režima.
-
Irak (2011. i kasnije): Nakon povlačenja američkih trupa 2011. godine, stvoren je sigurnosni vakuum koji je omogućio strelovit uspon ISIS-a. Kasnije su irački Kurdi, ključni američki saveznici u borbi protiv te terorističke skupine, faktički ostavljeni sami nakon što je opasnost od ISIS-a smanjena.
-
Afganistan (2021.): Možda i najsvježiji primjer. Trumpova administracija potpisala je sporazum iz Dohe s talibanima, a Bidenova administracija provela je kaotično povlačenje, što je dovelo do munjevitog pada vlade u Kabulu koju su SAD podržavale dva desetljeća.
Ovaj se obrazac, međutim, ne odnosi samo na povlačenje, već i na širi spektar intervencija koje su često davale prednost američkim interesima ispred sudbine lokalnog stanovništva:
-
Sustavna podrška vojnim udarima: Aktivno poticanje i pomaganje u svrgavanju demokratski izabranih, ali ideološki "nepodobnih" vlada, poput one Salvadora Allendea u Čileu 1973., radi zaštite američkih ekonomskih i strateških interesa.
-
Vođenje tajnih "proxy" ratova: Financiranje i naoružavanje pobunjeničkih skupina za borbu protiv suverenih vlada, kao što je bio slučaj u Nikaragvi gdje je CIA ilegalno vodila rat preko "Contra" pobunjenika protiv ljevičarske vlasti.
-
Politika "upotrijebi i odbaci": Korištenje lokalnih vođa i saveznika dok su korisni, a zatim njihovo uklanjanje silom kada postanu prijetnja. Najočitiji primjer je invazija na Panamu i svrgavanje Manuela Noriege, dugogodišnjeg suradnika CIA-e.
-
Naglo povlačenje zbog žrtava: Prekidanje stabilizacijskih i humanitarnih misija nakon prvih većih gubitaka, kao u Somaliji nakon incidenta "Black Hawk Down", što je zemlju prepustilo potpunom kaosu.
U svjetlu ovih povijesnih činjenica, plan koji bi Ukrajinu prisilio na odricanje od teritorija ne izgleda kao izolirani incident, već kao još jedno poglavlje u kontroverznoj sagi američke vanjske politike. Radi li se o ciničnom realizmu, poslovnim interesima ili tek nastavku politike "Amerika prvo", posljedice bi bile dalekosežne – ne samo za sudbinu Ukrajine, već i za kredibilitet Sjedinjenih Država kao globalnog saveznika i za budućnost cjelokupne europske sigurnosne arhitekture.