Iako samo naselje Benkovac jedva zadovoljava kriterije da nosi naziv grada, a u stvari bi bez okolnih naselja bio tek jedna srednje velika općina, događanja u Benkovcu u trenu postanju događaji od nacionalne važnosti. Na najnovija događanja možda je utjecaj imala činjenica da sam administrativni grad ima tri tisuće glasača više nego stanovnika pa su organizatori možda očekivali i tih tri tisuće „mrtvih duša“ na svom događanju.
No, što se sve to događalo u Benkovcu i kako je završilo? Idemo redom.
Atentat (ili „atentat“) na Franju Tuđmana
U jeku kampanje za prve prave parlamentarne (i slobodne!) izbore u Hrvatskoj 1990-te godine, HDZ koji je tada bio stanka u usponu ali niti blizu nije bilo izgledno da će biti pobjednik izbora, održao je 18. ožujka svoj skup u Benkovcu. Dok je oko sedam tisuća Hrvata pozitivno skandiralo, skup je nastojala ometati skupina okupljenih Srba. U jednom trenutku se samoj pozornici približio Boško Čubrilović i iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao pištolj! Neki su tvrdili plinski, on sam „da nije dobro čuo“ pa se zato približio pozornici. Kako god, nakon toga uslijedio je streloviti rast HDZ-a i njegova pobjeda na parlamentarnim izborima.
Napad (ili „napad“) na Miroslava M.
Svega dva mjeseca kasnije, kada je nakon prvog kruga izbora bilo izgledno da je HDZ-ova pobjeda neupitna, javljaju se već odavno od Slobodana Miloševića mobilizirani Srbi, pričom o njihovoj ugroženosti ma gdje bili. Očito im je trebao dokaz da im prijeti „ustaški nož“. I baš u tom trenutku navodno je u Benkovcu u nekoj mračnoj sporednoj ulici napadnut Miroslav M (prezime mu namjerno ne spominjem jer je u međuvremenu postao osuđeni ratni zločinac zbog zločina u Škabrnji – osuđen na dvadeset godina zatvora a koji i danas u Srbiji živi kao slobodni građanin!). Navedeni Miroslav M. imao je ogrebotine po vratu i trbuhu, koje su odmah u srpskom tisku proglašene pokušajem ubojstva, a on sam je tražio da napusti zadarsku bolnicu jer ga „ustaški doktori“ ne liječe dobro. Nije naodmet napomenuti da je prije ove „uloge života“ Miroslav M. dva puta neuspješno pokušavao upisati Akademiju dramskih nauka u Beogradu..
Trideset pet godina poslije
Trideset pet godina kasnije u Benkovcu je opet u pitanju napad i kontranapad. Povijest se opet ponavlja. Da mediji rade svoj posao, i da su svi novinari - novinari, sva bi sadašnja događanja u Benkovcu lako i brzo bila razotkrivena. Naime, politička aktivistica i organizatorica, mogu slobodno reći „nekakvog“ festivala u Benkovcu koji bi imao vrlo ograničenu i ciljanju publiku i u Zagrebu (a ne u naselju od dvije tisuće stanovnika) u jednom trenutku je u ulozi organizatorice, a u drugom, zaobilazeći branitelje udaljene stotinu metara i dolazeći im s leđa odjednom postaje „neovisna“ novinarka i gura svoj mobitel pod nos braniteljima prosvjednicima.
To tako, draga novinarko/aktivistice, ne ide! Kao što često nisu išli i vodu nisu držali ni neki komentari Faktografa koje ste pisali (kao novinaraka, ili kao aktivistica?).
Činjenica, nisu se u svemu tome proslavili ni organizatori prosvjeda. Njihovo pravo na prosvjed, dok god on nije nasilan je neupitno ! No, ne samo što je slušanje cajki pokazatelj blago rečeno primitivizma, smatrati „normalnim“ pjevanje pjesama udovice ratnog zločinca je još neprihvatljivije. I da, za informaciju „levim levičarima“, prirodno je smatrati da neka glazba u nekoj sredini i za neke ljude nije prikladna (u Hrvatskoj cajke), jer i oni sami i ne samo oni, izbjegavaju Richarda Wagnera koji je rođen i umro još u 19. stoljeću ali je proskribiran kao omiljeni Hitlerov glazbenik.
